Svjedoci.net forum

         

(s obzirom da je moja "baš me zanima" tema imala jako puno pregleda, hajde da pokrenem nekoliko religijskih tematskih naslova da se bar čita ....)


U  V  O  D

Hajde da na početku napišem ovako: apostol Pavao više od ostalih apostola daje dokaza da je Isus Bog, ali  on je veoma korektan, teološki bogat i precizan. Najprije općenito opisuje Boga u njegovim kvalitetama i aktivnostima, moćima a zatim nas upoznaje i da Isus ima iste te kvalitete i moći. Dakle ne zaobilazi Oca i ne priča samo o Sinu kako to danas naučavaju teologije nekih vjerskih zajednica.
         U ovom radu prilagodit ću se i prijevodu biblije koju imaju vjerska zajednica „Jehovini svjedoci“ te će ovaj tekst više biti njima prilagođen, ali  je važan općenito za sve koji cijene bibliju i pokušavaju shvatiti misterioznu duhovnu figuru Isusa Krista ili židovskog mesiju Jehošua koji je bio bogočovjek, Mesija, koji se utjelovio u ljudsko tijelo. Njegov prvi dolazak na zemlju nagovješten je od proroka kao dolazak sluge, poniznog učitelja, a sa drugim dolaskom i ostankom na zemlji kao suca grijehu, kao kralj Izraela i svijeta, Bog silni i Otac vječni.
           Jedna moja sugovornica u teološkoj raspravi za Božje utjelovljenje u čovjekovu pojavnost, oponirajući mi, rekla je – to Bog ne radi, to nije dostojno uzvišenog Boga.  Sa jedne strane pohvalno je njeno razmišljanje u preuzvišenom Bogu, a sa druge strane opasno je i nezahvalno bilo što promišljati protiv Božje volje koja je moguća i u njegovoj samoponiznosti u ljudskost. Kada je Isus čuo utješiteljsku ideju apostola da mu se neće dogoditi mučeništvo reagirao je žestokim riječima na njega – Sotono idi od mene! Ja bih prije rekao i stavio ruku u vatru za ideju da je Božja vrlina toliko velika da neće tražiti od stvorenja da se žrtvuje i podmetne svoju kažu već da se je Bog sam žrtvovao tajanstvenim svojim dijelom zvanim Sin.  Bog ne mora sebe opravdavati, jer što je čovjek da ga okrivljuje za nepristranost ako hoće oprostiti neke grijehe nekih griješnika jer je on taj koji oprašta grijehe kome hoće, ali ako je oprost učinio kroz sebe i svoju patnju onda je prigovor griješnika  posebno opasan jer Bog od svojega i sa svojim može činiti što hoće i biti iznad svake kritike.  I zato je Sin Bog ili unutarnji dio Božjeg žrtveničkog čina, kroz kojeg je Bog dao sebe za opravdanje griješnika koji su pokazali posebnu pokajničku vrlinu.
        Kad u naslovu ovog kratkog rada pišem „I Sin čovječji je Taj“ ili Bog, mislim iznijet neki zanimljivi niz biblijskih argumenata koji Sina izjednačavaju sa svojstvima, važnostima i pozicijama Boga Oca.

OVAJ MOJ TEMATSKI OPUS IMA ZASAD 16 TEMATSKIH NASLOVA ...pa nakon ovog uvodnog teksta idem ih ovdje  spustiti... Prijatno.

1.  Je li nam Sin jednako važan kao i Otac ?


         Bog  je važan u čovjekovom životu kao izvoru nade i ljubavi, mudrosti i pobjedničke pravednosti, vječnog života i blaženstva koju čovjekova podsvijest traži kao nešto logično. On je centar vjerničkog obožavanja, istraživanja i ljubavi. Ali važni su i posebni, primjerni Božji sljedbenici i proroci. Ipak Isus sebe uzdiže iznad svih proroka te na primjer kaže tko ne ljubi njega više nego sebe i svoje bližnje nije ga dostojan, a za Boga kaže da ga ljubimo svim srcem i svom dušom svojom. To je isto. Isus se može pozivati na takvu ljubav i tražiti takvu ljubav jer je izvor ljubavi, Bog.
         U klasičnom kršćanstvu Sina Božjeg se smatra Bogom ili „drugom božanskom osobom“ i on je centar obožavanja i vjerničkih razgovora. Kod „Jehovinih svjedoka“ i nekih drugih  rijetkih vjerskih  zajednica biblijske orijentacije stvar je obrnuto; starozavjetni Bog Jehova je centar njihove ljubavi i shvaćanja njega kao Boga, dok im je Sin Božji ili Sin čovječji tek stvorenje i zanimljiva duhovna figura kojeg je Jehova (ili Jahve) angažirao u spasiteljskoj misiji. Isus im nije jednako važan poput Jehove jer je „stvorenje“. Ali što kaže  biblija  o toj dilemi?         
           U 1.Korićanima 8:6  apostol Pavao piše ; „Za nas postoji samo jedan Bog Otac, koji je sve stvorio i za koga živimo, i jedan Gospodin, Isus Krist, preko kojeg je sve stvoreno i po kojemu živimo.“
        Ali, da li je i Sin Taj za kojeg živimo? U 2. Korinćanima 5:14-15 piše; „On je umro za sve da oni koji žive, ne žive više za sebe, nego za njega koji je umro za njih i bio uskrsnut.“  Dakle Pavao jasno piše da živimo i za Sina. Sagledajmo i drugi izraz „po kojemu živimo“ vezano za Isusa. Dakako taj izraz treba moći razumjeti, ali ako mislite da po Ocu ne živimo samo zato jer je taj izraz vezan za Sina onda se varate. U Djelima 17:18 stoji da je Bog toliko blizu nas da „po njemu imamo život; krećemo se i jesmo“.  Evo nam prvo  izjednačavanje Oca i Sina.
        Ako Isus u Ivanu 17:3 kaže za Oca; „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista“, to ne znači da i Sin nije jedini istinski Bog. Naprimjer, evo analogije; ako se Isus naziva jedini gospodar i gospodin naš (Judina 1:4) to automatski ne znači da i Otac nije naš jedini istinski gospodar i Gospodin, jer i On i Sin su kraljevi kraljeva i gospodari gospodara. Pavao dakle nema namjeru da kaže da Sin nije naš Bog, kao ni da Otac nije  naš Gospodin i Gospodar.
         Ovdje je priča o unutarnjoj duhovnoj ekonomiji u Bogu (Otac/Sin) koja ima kružno gibanje djelotvornog Duha u osmici. Sve što vrijedi za Oca vrijedi i za Sina. U ovakvom  stilu obraditi ću i ostala tematska pitanja.
 

2. Ako zazivamo Božje ime, je li to Očevo ili Sinovo ime ?


         Zazivanje Božjeg imena sagledava se kao spasiteljski čin i veliko povjerenje u Boga. Isus je na svom raspelu posljednjim riječima rekao „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ i izdahnuo (Luka 23:46). U psalamu 31:5 vjernik kaže isto; „U ruke tvoje predajem duh svoj ; otkupio si me, Jahve, Bože vjerni."  Kod proroka Joela 2:32 imamo također takvu poruku; "I dogodit će se da će se spasiti svatko tko prizove ime Jahvino“. Ali Božjeg imena ne mogu se sjetiti teški griješnici jer grijeh i griješnik ima svoju muku sa kojom je preokupiran.
        Čije ime trebaju kršćani zazivati?  U Djelima apostolskim 7:59 piše; Dok su kamenovali Stjepana, on je povikao: „Gospodine Isuse, primi duh moj“, isto kao što se psalamista David obraća svom Bogu da primi duh njegov (31:5). Pavao u Rimljanima 10:9 kaže; „Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin , i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ I kad Pavao citirajući starozavjetno pismo nadalje (10:13) kaže;  „Tko god u njega vjeruje, neće se postidjeti“ misli na Isusa iako starozavjetna riječ misli na Jehovu. „Jehovini svjedoci“ tu prevodeći požurili su staviti „Jehova“ da izbace Pavlovog Krista spasitelja, kao da ih ne demantira apostol Stjepan i apostolski nauk o imenu Isusovom koje je za nas iznad svakog imena. Demantira ih prije svega cijelo to Pavlovo 10. poglavlje koje govori i Kristu spasitelju, gospodinu.
          Židovi su svakako vjerovali u Jehovu ali su odbacili Jehovu Krista. Izaija u stihu 8:14 o Jehovi govori kao o kamenu spoticanja i zamki za Izrael, a taj kamen spoticanje je bio Isus kojeg i Petar (1. 2:4-7) tako definira. Najživotopisniji evanđeoski izvještaj o židovskom spoticanju o Isusa kao Jehovi spominje se kod Jeremija, stih 17:13, mesijanskom proročkom stihu;  „Jehova, nado Izraelova, svi koji te ostave postidjet će se. Koji odstupe od tebe, na  prahu zemljinom će biti zapisani, jer ostaviše Jehovu, izvor vode žive“.  Od tog Jehove Isusa odlaze farizeji koji su ga kušali sa preljubnicom, a Isus je bio Taj koji ih je prstom zapisao na „prahu zemaljskom“ (vidi Ivan 8:6).
        Pavao u 1. Korinćanima 1:2 izvještava o ponašanju ranih kršćana; „Crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima svetima zajedno sa svima koji na svakom mjestu prizivaju ime Gospodina našega Isusa Krista, i njihovog i našega Gospodina .“  Iako psalam 8:2 poziva na slavljenje Jehove; „Gospodine naš, na cijeloj zemlji nema imena koje je veličanstveno kao tvoje“, kršćani se nisu bojali Jehovino ime „zamjeniti“ za Kristovo jer su spoznali Krista Boga.  Bez obzira što je i sam Isus na križu zazivao Očevo ime. On je ukazao na princip, načelo suradnje i vjere u stvaratelja Kad kršćani Isusa nazivaju svojim jedinim Gospodinom misle na krajnju božansku uzvišenost i gracioznost Isusovu koju će tek pokazati na prijestolju Izraelovom i cijele zemlje. Stoga nije čudno da se ime „Jehova“ ne nameće u novom zavjetu jer je nametnuto ime Isusovo kroz žive riječi i djela apostola. Kad Isus kaže da je apostole upoznao sa Božjim imenom to ne znači da njima kao Židovima nije bilo poznato ime „Jehova“ i da ga je neko „skrivao“ već to znači da ih je upoznao sa Božjim kvalitetama, svojstvima, a oni su naučili i shvatili da te kvalitete i svojstva on sam u sebi posjeduje, kao odraz njegove slave i točna slika njegovog bića. U prijevodu svoje biblije „Jehovini svjedoci“ obilno ubacuju u svoju knjigu novog zavjeta ime „Jehova“ tako ju „ispravljajući“ i „vraćajući“ ime, ali nikad nećete  od njih dobiti naziv biblijskog novozavjetnog manuskripta kao dokaza i podloga toj smjeloj aktivnosti, niti će te dobiti imena njihovih stručnih prevoditelja, znanstvenika ili poznavaoca starozavjetnih jezika sa reputacijom poznatih znanstvenih radova.  Ako vidite i tko hvali njihov prijevod biblije, potražite na googleu što su te osobe značile svijetu sa svojim  znanstvenim radovima, prijevodima, što bi se reklo sa terenskim dokazima svoje vrijednost.

3. Je li samo Otac uskrsnuo Isusa ili je i Isus sam sebe uskrsnuo?


        Ovakvo pitanje je za početak apsurdno i proturječno jer pretpostavimo mora biti jasna činjenica tko je što radio u Isusovom uskrsnuću; Isus je taj koji je bio mrtav a Otac je taj koji ga je uskrsnuo (Djela 2:32, Galaćanima 1:1)  jer samo Bog svojom silom Duha Svetog (Rimljanima 8:11) uskrsava iz mrtvih. Pošto je i Isus uskrsavao mrtve to se  može objašnjavati da mu je Otac dao tu moć.  Ali, ukoliko biblija iznosi obje informacije da je Isusa uskrsnuo Otac (Rimljanima 10:9), i da je Isus sam sebe uskrsnuo onda je to informacija o jednoti Oca i Sina, odnosno da je i Sin Bog.  E, upravo ovo drugo je zanimljivo jer Isus iznosi u prvom primjeru jednu zanimljivu izjavu ; „Dajem svoj život da ga uzmem natrag. Imam ovlast položiti ga i imam ovlast uzeti ga natrag“ (Ivan 10:17-18). Iako ovdje imamo neobične informacije koje se mogu pokušati dvosmisleno objašnjavati, druga Isusova izjava je jasna kao grom: Isus tvrdi da će sam sebe uskrsnuti kad Židovima kaže; „Razorite ovaj hram, ja ću ga za tri dana ponovo izgraditi“ (Ivan 2:19) misleći na svoje tijelo koje će biti ubijeno. Dakle biblija nas izvještava da je Isusovo mrtvo tijelo uskrsnuto od strane Oca, Duha Svetoga ali i od samog Sin. Ovo troje je jedan Bog. Isus je bio mrtav samo tijelom. Ona nebeska supstanca, Sin Božji, ne može biti ubijena nikakvim zemaljskim sredstvom. Isto je potvrđeno i kod Mateja 26:61. Jasno je; onaj tko nas je stvorio taj nam i održava život.
        „Jehovini svjedoci“ krivotvore stih u smislu da pišu da je Isus rekao Dajem svoj život  da ga dobijem opet“, no u Ivanu 2:19 prevode u duhu Isusove izjave da će sam sebe uskrsnuti ; “Razrušite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podignuti.” I taj stih ih zapravo matira.  I drugo, kad „Jehovini svjedoci“ prevode stih  Ivana 10:18 u smislu da je Isus rekao da ima vlast primiti svoj život natrag, onda je to gramatički apsurd sa dvije strane; ne može imati „vlast“ primiti život natrag već „milost“ primiti život natrag.  Isus „vlast“ može imati tek ako je onostrano živ i ako sam oživljava svoje ljudsko tijelo. U tom smislu je jasno da su svi drugi prijevodi tog stiha ispravni a prijevod „Jehovinih svjedoka“ neispravan. I kad u nastavku, slijedećem stihu Isus kaže „Takvu sam zapovijed dobio od Oca“ onda on izvršava zapovijed da uzima svoj tjelesni život natrag a ne da ga dobiva. Zapovijed je vezana uz aktivni ili izvršni odnos „uzimanja“, a ne pasivni odnos ili „primanja“ života natrag. Za ovo treba imati gramatičku i logičku pismenost koja kod „Jehovinim svjedocima“ nije neka jaka strana, a da se ne spominje njihovo poznavanje staro-biblijskih jezika, prije svega metafora i izreka sa njihovim posebnim značenjima. O tome i ja i oni trebamo učiti od doktora staro-biblijskih jezika. Nismo krivi za ono što ne znamo, ali smo krivi ako izmišljamo i lažemo da smo nešto „prevodili“. Oni su radili ono što i ja radim; tražim unutarnju logiku ili vrijednosni smisao riječi unutar rečenice, slično vezu jedne rečenice sa ostalim rečenicama ili jednog autorskog prijevoda biblije sa drugim prijevodima. Ako pri tome Božje suštinske objave i njene informacije  iskrivljavamo sa ciljem pristrane obrane svoje prethodno utvrđene teologije i zavaravanja, privlačenja budućih istomišljenika onda se  griješno opterećujemo.
          Moglo bi se reći da su se u svom prevođenju amaterski „zaigrali“ i lako ih je gramatički i logički demantirati kako tu tako i na dosta drugih mjesta. Na koji je način Isus sam sebe uskrsnuo a da je to istovremeno i Otac učinio doznat će te iz slijedeće teme.
         

4. Da li je i Isus stvoritelj i održavatelj svega stvorenog?



          Jasno je; onaj tko nas je stvorio taj i održava život. To je Bog.  U vezi tog razmatranja često se koriste stihovi 34:14 od Joba gdje piše; „Kad bi on dah svoj u sebe povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio čovjek.“
         Slično u Djelima apostolskim 17:28 piše  "Bog nije daleko od nas jer u Njemu živimo, pokrenuti smo i jesmo“. Pošto već znamo kakvu idejnu tendenciju ima ovaj rad idemo naći  biblijske stihove koji govore da nam Isus održava život i da je naš stvoritelj. U Kološanima 1:17 govori se o Kristu pa stoji; „On je prije svega, i sve postoji u njemu.“ Dakle sve stoji ili postoji u Kristu, što znači da Krist održava život i sve postojanje. Taj stih u Kološanima je u prijevodu „Jehovinih svjedoka“ zamagljen, ali knjige novog zavjeta imaju još nekoliko mjesta o Isusu kao održavatelju života i cjelokupnog postojanja pa ću te stihove iznijeti iz njihove biblije; „On je odraz njegove slave  i točna slika njegova bića  te sve podržava moćnom riječi“. Ovaj stih u Hebrejima 1:3 govori da Isusova riječ „podržava“ ili održava cijelo postojanje.  Pa nadalje stih 2:10 iz  knjige Hebrejima „Onaj radi kojega i po kojemu sve postoji želio je mnoge sinove dovesti u slavu“. Zapazite riječi  „po kojemu sve postoji“ iz starog prijevoda JW biblije gdje je jasno da Isus održava postojanje.  Ako po Kristu postojimo i ako „sve u njemu ima svoje postojanje“ to  onda i znači da „u njemu živimo“ , a živimo u Bogu kako to u Djelima 17:28 piše. Psalam 33:6 izvještava nas da je Božjom riječju svijet stvoren; „Riječju Jehovinom nebesa su sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“  Evanđelista Ivan izvještava nas da je to Isusova riječ po kojoj je sve postalo (1:3), odnosno da je dahom usta Kristovim sve nastalo, odnosno „kroz“ Krista. Riječ „kroz“ je česti izraz za Isusov sustvaralački čin.
        A sad idemo potražiti biblijski stih novog zavjeta koji kaže da je Isus stvaratelj svijeta. Apostol Pavao je precizan u opisivanju podjele uloga Oca i Sina u stvaranju svijeta (1. Korićanima 8:6) kad kaže da je Otac od sebe stvarao svijet te ga po Sinu ili kroz Sina stavio u prostor i vrijeme. Ispada jasno; Otac je stvaratelj i nitko u bibliji nije iznio „sablazan“ da je i Sin stvaratelj. Hajdemo iznijeti stihove iz biblije „Jehovinih svjedoka“ koja  demantira moju prethodnu rečenicu i govori o Kristu stvaratelju u Hebrejima 1:7-12. Tu Pavao citira  riječi iz starog zavjeta tvrdeći da je to Bog rekao:
       „Za anđele kaže: Svojim anđelima daješ moć, a svoje sluge pretvaraš u ognjeni plamen.“  (1:7)
       „A za Sina kaže: Bog je tvoje prijestolje u svu vječnost i žezlo tvog kraljevstva žezlo je pravednosti.  Ti voliš pravdu i mrziš bezakonje. Zato te Bog, tvoj Bog, pomazao uljem radosti više nego druge kraljeve.”  (1:8-9)
        „A kaže i ovo: Ti si, Gospodine, u početku položio temelje zemlji i nebesa su djelo tvojih ruku. Oni će nestati, a ti ćeš ostati. Istrošit će se kao haljina. Smotat ćeš ih kao ogrtač, kao haljinu, i bit će zamijenjeni. A ti si isti i tvojim godinama nema kraja.” (1:10-12)
        Ali idemo analizirati gornji Pavlov tekst; Pavao citira starozavjetne tekstove i kaže da su to Božje riječi. Primijetite da tu Bog govori o drugom Bogu. To nisu riječi izgovorene  o sebi u trećem licu (što postoji kao književni izraz), već su riječi Boga koji govori o drugoj konkretnoj osobi koji je Sin, a za kojeg kaže da je /također/ stvaratelj. Možemo vidjeti u zadnjem citatu gore (1:10) da Bog Otac svome Sinu kaže da je stvaratelj zemlje i nebesa.
          I Mudre izreke 30:4 također govore o Kristu stvaratelju kad kažu da je „postavio krajeve zemaljske“ jer je to izražajni opis za stvaralački čin, kao kod Izaije 40:28, pa u psalamu 74:17. Evo stihova Mudrih izreka; „Tko uzađe na nebo i siđe? Tko uhvati vjetar u šake svoje? Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske? Kako se zove i kako mu se zove sin? Znaš li“? Ivan u 3:13 jasno kaže da samo Isus uzlazi na Nebesa. Drugi kao Ilija i Enoh uzneseni su na Nebesa tuđom silom.  Uzlaziti i silaziti sam svojom silom, i biti uznesen tuđom silom sasvim su različite situacije. Ovi stihovi iz Mudrih izreka također govore da Sin ima sina. To je misteriozna novina za kršćansku teologiju i može se objašnjavati kroz odnos Sina Božjeg i Sina čovječjeg, ali ovaj rad će iznijeti kraće objašnjenje o tome.
          Ovdje gore (u Hebrejima) je još jedan dokaz da Bog u sebi  ima dva personalna duhovna tijela, gdje prva Bog osoba kaže drugoj Bog osobi da je stvaratelj! Naravno da su obojica stvaratelji i održavatelji svijeta jer su na energetskom ili duh nivou jedno ili nerazdjeljiva zajednica, na hebrejskom rečeno „ahad“ ili složeno jedno. Bog nije „jehid“ ili jedan u  samcatosti ili monolitnosti. Bog je dakle jedan na „ahad“ način. Kao što je i Duh Sveti jedan  na „ahad“ način jer se u podstrukturi razlaže na „sedam duhova“ (Otkrivenje 1:4). I kad gore „Jehovini svjedoci“ prevode „Bog je tvoje prijestolje“ umjesto najčešći prijevod „Prijestolje je tvoje Bože“, možemo sagledati starozavjetini ukaz kod Jeremija 3:17 gdje piše za početak Kristovog kraljevanja: „U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati prijestolje Gospodnje. Svi će se narodi neznabožački skupiti tamo…“  U Jeruzalemu će dakle biti prijestolje Kristovo, Božje, koje će biti vječno, pa imamo vjerojatnoću namjerno krivog prevođenja kod „Jehovinih svjedoka“ samo da bi se prikrilo da Bog Otac Sina naziva Bogom. Ali u Hebrejima 1:10, gore predstavljenom stihu njihov prijevod im govori da Otac zapravo naziva Sina Bogom pošto ga otkriva kao stvoritelja svijeta. Zašto i to nisu prikrili ili nisu zamijetili kakvu poruku prevode?  Nije im Bog dao da vide što i kako prevode. Nešto im je ostavio da se zbune, za diskusiju i uvide kakav su posao obavljali njihovi „majstori“ za biblijsko prevođenje. 
        Još mi valja objasniti kako to jedan Bog stvara svijet sa dvije božanske ili Bog  pojavnosti Oca i Sina. Svijet zapravo stvara zajednički Duh Sveti, duh Oca i Sina jer u strukturi Duha Svetog (koja je sedmostrukturalna ili kao „sedam duhova“, vidi Otkrivenje 1:4) i Otac i Sin imaju svoje dionice. No, svaki duh Duha Svetog u svojoj podstrukturi oko sebe ima preostalih 6 duhova. Na taj način je Otac „u Sinu“ i Sin „u Ocu“ prisutan, te su tako unutarnje „jedno“. Iako Pavao pravi podjelu funkcija Oca i Sina u stvaranju svijeta, on zna da su Oni jedno, da su obojica oni koji su stvarali svijet i iz kojih je svijet izišao u prostor i vrijeme. Nije svijet samo kroz Sina ili po Sinu ušao u vidljivu pojavnost  okružen prostorom i vremenom nego je svijet i kroz Oca i za Oca stvoren, pa u Rimljanima 11:36 piše: „Jer sve je od njega i po njemu i za njega. Njemu slava u vjekove. Amen.“ Pavao u tom cijelom poglavlju govori o Bogu općenito. Mi znamo da je svijet stvoren „za Sina“ ali u gornjem Pavlovom stihu vidimo da je stvoren i po Ocu i za Oca. Oni su jedan Bog. Inače se nalazimo u velikom teološkom problemu, protivrječnosti s obzirom da su velike teološke poruke da je svijet stvoreno po Sinu i za Sina (Ivan 1:3, Kološanima 1:16 itd.) Pogotovo u starom zavjetu stoji da je Bog stvorio svijet za sebe (Izaija 43:6-7). Da bi pomirili te „proturječne“ ukaze povezujemo Oca i Sina u jedno, jedan Bog. A jedno su unutar sebe Duha Svetog.  Dakle, veliki je dar znati ili vjerovati da je Isus Bog, ali još veći je dar razumjeti i znati objasniti kako je Isus Bog.
         Odnos Oca i Sina kao jednog Boga sa prividno dva svjetlosna titrajna izvora, dva svjetla sa dva prijestolja nije lako shvaćati kroz odnos dva čovjeka i dvije svijesti pa reći da Bog mora da bude jedno svjetlo i jedno prijestolje. Moja arhimedska „heureka“ dogodila se kad sam shvatio ne strukturu Duha Svetog (rijetkim teolozima ipak poznato) već njegovu podstrukturu, odnosno strukturu svakog pojedinačnog duha unutar Duha svetog, koji je podstrukturalno prisutan i na drugih šest mjesta što bi se možda moglo objašnjavati  i kroz modernu  naučnu fizikalnu kvantnu teoriju, njenu teoriju kvantne isprepletenosti. Jevrejski simbol „Davidove zvijezde“ kao i simbol židovskog svjećnjaka  zvanog „minora“, odslikava ta drevna znanja. Baš sam jučer (23.10.2026) zamjetio židovski teološki serijal o značenju brojeva na  ovom kršćansko-židovskom yutub portalu; https://www.youtube.com/watch?v=LYyymYEClBk, pa ću možda doznati koliko Židovi dubinski imaju ta znanja.
        Ako ćemo gornje Pavlove stihove negirati kroz ukaze da to nisu Božje riječi već  misaoni izričaji starozavjetnih ličnosti, ulazimo u napast da negiramo Pavla i njegovo poznavanje starog zavjeta jer je on u svojim prvim rečenicama poglavlja jasan kazavši da je Bog govorio preko oca i proroka „na mnogo načina“, a jedan od tih načina je i Bogom nadahnuti govor.
           Za „Jehovine svjedoke“ bitan je  i stih evanđeliste Ivana 1:3 koji govori o Kristu kao „Riječi“ ovako: „Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, /od onog/ što je postalo“.  Stih dakle kaže da sve što ima status stvorenog, stvoreno je kroz Sina, Riječ. Tako Sin  nije stvorenje, izvan je kategorije stvorenog, inače bi i Ivanov prvi stih glasio „U početku postade Riječ“, ali ne glasi, jer Ona u početku „bijaše“, Sin je u početku stvaranja postojao i nije  dio stvaranja već unutarnje emanacije – od Boga Bog. Ovo je poznata teološka formulacija i ranih kršćana. Da bi zamaglili tu informaciju i Sinu izvan svega stvorenog, „Jehovini svjedoci su prijevod izveli ovako: „Sve je postalo preko njega i bez njega nije postalo ništa“. Prikrili su formulaciju „od onog što postade“, a njihov stih se zapravo sastoji od dvije rečenice koje govore isto ali u obrnutom smislu. To je naravno ispalo smiješno. Smiješan im je postao i četvrti stih koji u njihovom prijevodu izgleda ovako; „Ono što je postalo  po njoj bijaše život, a život bijaše svjetlo ljudima.“ Što je greška u ovom stihu? „Svjetlo“ ljudima ili „Život“ je naravno Krist, a u tom njihovom prijevodu dana nam je zapravo informacija da je kroz Krista nastao Krist što je unutarnja protivrječnost. U tom smislu jedna greška ili prikrivanje za sobom povlači novu grešku u daljnjem prevođenju. Ono što je kroz Riječ nastalo je tvorevina, materija, energija, svjetovi i živa stvorenja u smislu anđela, ljudi, životinja. Sve to što je nastalo, sve stvoreno kroz „Riječ“ ne može biti „svjetlo ljudima“ kako je to  kroz prijevod „Jehovinih svjedoka“ ispalo. Kao što Riječ „bijaše“ tako i život unutar te Riječi „bijaše“, nije nastala. Tako pravilan prijevod četvrtog stiha glasi za Riječ; „U njoj bijaše život, i život bijaše Svjetlost ljudima“. Grešku i u takvom pravilnijem prevođenju mogu vidjeti u tome da je riječ „život“ trebala biti napisana velikim slovom ako je već „Svjetlost“ napisana velikim slovom jer to su ravnopravni epiteti za „Riječ“ ili Sina. Mogu se malo kritički ispraviti pregledavajući stariji engleski prijevod njihove biblije iz 1984. godine vezano za te prve Ivanove stihove, ali može se zamijetiti da su već tada pripremali teren za tragikomediju današnjeg prijevoda.

5. Je li Isus stvorenje ili je iz vječnosti kao i Otac ?


          Kao prvo ni Otac ni Sin nisu u svom personalnom obliku iz vječnosti, ali su kroz vječnost imali sebe u Duhu Svetom, imali su sebe u impersonalnom „obliku“. No suština Božja time nije izmijenjena. Jer bitna je svijest a ne oblik. Tek u namjeri stvaranja svjetova, u predstvaralačkom činu Bog Duh Sveti dao je sebi dvije personalne  forme u nizu, zvane Otac i Sin sa vladalačkim prijestoljima na  Nebesima i na Nebesima nad Nebesima i ti se duhovni svjetovi nazivaju Božji dom. A zemlja je dana ljudima privremeno. Daljnje tajne vam ovaj put neću spominjati.
         Psalam 102:28 slavi Boga u njegovoj pra-vječnosti pa kaže; „Ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja.“ Sličnu takvu formulaciju i Kristove vječnosti imamo u Hebrejima 13:8, gdje piše; „Isus Krist je isti jučer i danas i zauvijek.“  U starom zavjetu Bog je jasan i precizan; „Svoju slavu ne dajem nikome“, a Isus kaže da je imao slavu kod Oca „prije postanka svijeta“. Tu je jasan, slava je zajednička, pa kaže „Sve Očevo moje je“. Pismo je također jasno – istom slavom (i klanjanjem) se slave i Otac i Sin. Zato jer je i Sin Bog, „Gospodin Slave“ (Jakovljeva 2:1).
         Kad se o Sinu govori kao o jedinorođencu i prvorođencu onda su to pojmovi za njegov status važnosti. Kad se o Sinu govori kao o „početku Božjeg stvaranja“ onda se tu misli o Sinu kao izvoru po kojemu  ili kroz kojeg je svijet ušao u vidljivost, prostor i vrijeme, konačnost stvaranja.
         Kad bi Isus bio stvorenje onda bi to apostol Ivan jasno naznačio u svom prvom stihu evanđelja; „U početku bijaše riječ“. Tada bi Ivan napisao;  „U početku postade Riječ“.  To bi bila jedinstvena prilika da se ukaže da je „Riječ“ nastala a nakon toga je nastalo i „sve drugo“ kroz tu Riječ. Dakle, nigdje nećete naći da je Krist stvorenje, a Ivan je žarko jasan u stihu 1:3  „i sve što je nastalo, kroz njega je nastalo“. I tu su se, u prevođenju tog stiha „Jehovini svjedoci“ malo „zaigrali“ magle. Njihov prijevod biblije „Novi svijet“ je u biti ideološki; izgradili su svoju teologiju prije, a svoj biblijski prijevod su naknadno njoj prilagodili. Ne spominju niti jedan stari biblijski manuskript koji im je bio osnova prevođenja i dokaza da su Božje ime „vratili“ u novi zavjet, a u starom zavjetu unesli  veći red po tom pitanju. U svom timu „prevodioca“ nisu imali ni jednu osobu kao poznavaoca starobiblijskih jezika. Tek jednog propalog studenta druge godine koji je imao 15 odslušanih sati  starohebrejskog ili starogrčkog jezika (sad se ne sjećam točno). Onda su našli nevažne mislioce i „stručnjake“ koji su potvrdili „vrijednost“ njihovog prijevoda. Istraživao sam  na koga se pozivaju; tek jedan od navedenih šest ili sedam „stručnjaka“ ima visoko akademsko obrazovanje staro biblijskih jezika ali nema nikakav značajan doprinos nekim svojim naučnim radom i susrete sa starim rukopisima ili pronađenim svicima  u pećinama (kumranski rukopisi i slično). Samo takvog su i mogli pridobiti  i dogovorno nagraditi.


6. Da li samo Otac odlučuje o sudbini duše, a ne Sin ?

         Kroz neke Isusove izjave možemo zaključiti da on ne odlučuje o sudbinama ljudskih duše već Otac i u vezi toga daje se stih Isusovih riječi;  "Čašu ćete moju doduše piti; ali mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima, kojima je pripravio Otac moj." (Matej 20:23). Nadalje Ivan 6:65 slično stoji: "Zato, rekoh vam, nitko ne može doći k meni, ako mu nije dano od Oca mojega“.    Isus čak ne može odlučivati tko će sa njim biti u vječnom kraljevstvu već Otac. Isus ne odlučuje tko će u vječnu smrt već Otac? Iz koje pozicije je to Isus izgovorio? Kao sluga Božji i čovjekov ili kao Božji partner? I koliko zapravo ta izjava vrijedi?
         U Mateju 10:33   Isus već govori nešto drugačije i moćnije; „A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ Ovdje Isus govori da  njegove osobne odluke o sudbini ljudske duše nešto vrijede pred Ocem i da će se Otac sa time složiti. Otac neće povrijediti Sina, njegove uvide i odluke te reći; što se tiče tog čovjeka ja sam donio drugačiju odluku o njegovoj sudbini.
           Ista ova priča  u Mateju ima kod Luke (12:8) novi prikaz i težinu; „Kažem vam: Tko prizna mene pred ljudima, njega će i Sin čovječji priznati pred anđelima Božjim.“ Što su sad anđeli važni? Da li se Isus pred njima treba opravdavati? Očito da ova relacija govori o Isusovoj Bog samostalnosti. Kao što Otac sluša     Sinovu odluku, tako i anđeli slušaju Sinovu odluku dok je izgovara sa svog prijestolja.
          U Otkrivenju 3:5 Isus kaže da odlučuje hoće li nekog ostaviti  ili izbrisati iz knjige života. Njegova odluka je samostalna. Da ne odlučuje on bi to ime samo podcrtao i predložio Ocu da ga izbriše. 
       Možemo reći da je Sin dobio vlast od Oca da sudi svijetu ali to je Isusova izjava u ljudskoj poniznosti jer sud je jedinstven, Bog sudi. Alfa i omega su zajednički projekat; Otac je početak a Sin svršetak čovjekove  sudbine. Kao što Sin svjedoči i izlaže Očevu riječ i volju, tako i Otac svjedoči i izlaže Sinovu  riječ i volju (Ivan 16:15);  „Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i  navješćivat će vama.“ Ovo rečeno ukazuje i  obrnuto; kad Otac govori on i Sinovu riječ izlaže a ne samo svoju.

 
7. Kao što je Otac otac, tako će se i Sin zvati ocem.
 
         Izaija 9:5 opisuje Isusa mesiju koji dolazi u Izrael i Jeruzalem da uspostavi vječno kraljevstvo u njemu i cijelim svijetom; „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.“ Ako je Isus nazvan Bogom i Ocem neki će to nazvati metaforama koje se zapravo odnose preneseno na Kristovog Oca. Ali ako je Isus nazarećanin emanacija Boga, od Boga Bog, onda je stvar tumačio drugačije, doslovno.
         Otvorile su mi se oči za još jedan argument o Kristu Bogu kroz ono što je on rekao bolesnoj ženi koja je dotakla njegove haljine sa ciljem da se izliječi. Isus joj reče: „Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru“ (Luka 8:48). Zanimljivo je da Isus ženi kaže „kćeri“ a ne „sestro“ iako ona svakako nije  bila mlađa od njega, možda samo starija, a on čak neženja što je tada bilo nepopularno kod Židova. Muškarac koji nekoj ženi može biti otac po godinama može reći „kćeri“. Opravdano bi bilo da joj je Isus rekao  „kćeri izrealova“, ili „kćeri sionska“ ili „kćeri jeruzalemska“. Samo se  Bog može  obraćati  svojoj ljudskoj djeci onako kako se Isus obratio bolesnoj ženi.
          Idemo na još jedan primjer; u Otkrivenje 21:7 piše: „To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.“ Ovdje Krist kralj kaže da će na zemlji biti Bog i Otac stanovnicima zemlje. Možda će neki misliti da te riječi  izgovara Bog Otac. Ne, već Krist kao Sin čovječji. On će kraljevati na zemlji a ne Otac. To je jasno i iz Otkrivenja 3:21 gdje Krist kaže da će sa njim na prijestolju biti „pobjednici“. Isti izraz koji koristi i stih 21:7, koji je ujedno realizacija Izaijinog proračanstva (9:5) gdje se Sin nagovještava kao Bog silni i Otac vječni. U Otkrivenju imamo samo riječi Sina Božjeg i Sina čovječjeg.

8.  Je li Isus „od Boga Bog“, jedinorođenac ?


           Isus je poseban Božji Sin, nije stvoren već rođen od Boga. Mi smo stvoreni i naše nasljedstvo kroz gene je „od čovjeka čovjek“. Mudrost ranih kršćanskih teologa bila je; od čovjeka čovjek a od Boga Bog.  Tako se i Adamove žena Eva zvala  i adamica, stvorena od zemlje, jer je stvorena od Adamovog rebra koje je od zemlje. Njeno drugo ime je Eva ili majka svih ljudi. Apostol Ivan vidi Isusa kao Riječ koja je Bog. Ona „bijaše“ u početku, dakle nije nastala u početku. Apostol Toma ga vidi i slavi kao svog Gospodina i Boga, kao što to vidi i psalamista istim riječima (35:23).
          Kad Bog sebe duplira ili „rađa“ ja to volim objašnjavati kroz riječ „emanacija“. A apostol Pavao u Hebrejima 1:3 o tom Božjem rađanju Sina govori malo drugačijim riječima; „On je odraz njegove slave i točna slika njegova bića te sve podržava moćnom riječi“, a pri tome spominje još nešto zanimljivo; da Isus podržava ili održava cjelokupno postojanje. To samo Bog radi jer  ima i svoju impersonalnu dimenziju postijanja ili sveprožetosti kao Duh Sveti. Sveprožetost je Božja „koža“ koju Bog ne može dati stvorenju. Ona je osobina njegovog temeljnog identiteta. Ne može stvorenje prožimati i održavati sveukupni materijalni i duhovni svemir i život svih živih bića. Ne može stvorenje biti „alfa i omega“ ili „prvi i posljednji“ jer kod Izaije Bog kaže da je on taj privi i posljednji i da nema drugog Boga kao takvog. A Sin je, kaže Otkrivenje prvi i posljednji, dakle Bog. Ako je Sin „posljednji“ svemu to znači da zna i kad će točno biti „sudnji dan“. Na kraju krajeva Otac je sav sud prepustio Sinu pa tako Sin čovječji  određuje i kad će biti  dan završnog suda. To što je Isus rekao da samo Otac zna dan suda valja drugačije shvatiti, a ja to razumijevanje nudim  u ovom radu pa se potrudite  pažljivo studirati isti.
          Nastavit ću na onu misao „od boga bog“ koja nije samo relacija od Oca do Sina, jer imamo tu više „očeva“ i „sinova“. Sve počinje od suštog ili temeljnog Boga Duha Svetog kojeg klasične teologije promatraju kao treću i manje isticanu „osobu“ tzv. trojstva, a neki kao Božju „silu“. Duh Sveti je otac Bogu Ocu, Bog Otac je otac Bogu Sinu Božjem, a Sin Božji je otac Sinu čovječjem. Kad Isus kao Sin čovječji govori o svom ocu i slavi ga on misli na Sina Božjeg. U ovakvom sagledavanju nema „trojstva“ već „četverstvo“ zapravo. Imamo dakle personalno trojstvo sa impersonalnim Duhom Svetim.
          Hoćete dokaz za ovo? Evo vam  iz Mudrih izreka 30:4:   „Tko uzađe na nebo i siđe? Tko uhvati vjetar u šake svoje? Tko sabra vode u plašt svoj? Tko postavi krajeve zemaljske? Kako se zove i kako mu se zove sin? Znaš li?“. Mudre izreke zapravo pitaju; tko je Sinov Sin i kako se obojica zovu. Nije ovo zezancija. Samo je Sin Božji  kroz lik Sina čovječjeg silazio u svijet i uzlazio natrag. To kaže novi zavjet. A novi zavjet kaže i ovo; da je Sin Božji vodio Židove kroz pustinju i davao im duhovnu hranu. Dakle Krist Jehova je Mojsiju dao deset zapovjedi. A kaže i ovo; da je Izaija na nebeskom prijestolju zapravo vidio Krista Jehovu (Ivan 12:41, u svezi Izaija 6;1). Složite to sa  izjavom Sina Božjeg da ima „svu vlast na Nebu i na zemlji“. A gdje je Otac Sina Božjeg? Gdje on boguje i gdje mu je prijestolje? Složite odgovor sa  starozavjetnom informacijom da osim Neba imamo i Nebo nad Nebom.
         Kako Sin Božji ima svog sina zvanog Sin čovječji? Ovo valja ovako razjasniti; Sin Božji i Sin čovječji su dva duhovna tijela jednog duha.  Sin Božji je kao Sin čovječji silazio  na zemlju. Pa tako kad gore Mudre izreke 30:4 u biti pitaju tko je sišao na zemlju i kako se zove sin tog koji je sišao na zemlju onda one navještavaju relaciju dviju duhovnih osoba Sina Božjeg i Sina čovječjeg. Važno mi je naglasiti da gore navedeni stih iz mudrih izreka koji Sina sagledava kao Boga i stvaraoca ima svoju podršku i kod Pavla u poslanici Hebrejima (1:10) gdje se Sin također naziva Bogom; utemeljiteljem zemlje i stvaraocem  svijeta. Valja znati da je Pavao bio student generacije teološkog fakulteta u Jeruzalemu.
         Židovi između perioda dva hrama vjerovali su u dvije bog sile na Nebu jer su im  to knjige Tore govorile, ali su sa pojavom kršćana zabranili to učenje kao kršćansku herezu i tako su se u ljubomori htjeli distancirati od sve popularnijeg kršćanstva koje je imalo isto takvu vjeru o dvije božanske osobe na globalnom nebu. Ali kršćani tada nisu imali taj problem, oni su „anđela Božjeg“ koji je pratio Židove kroz pustinju vidjeli kao  Krista Boga, Gospodina od samog početka. To apostol Pavao u 1. Korinćanima 10:4  i potvrđuje.
        To što je Sin čovječji kao Bog treće emanacije, odsjaj odsjaja Božjeg to ne znači da treba dobivati našu manju slavu jer i mi smo stvoreni manji od anđela i arkanđela, sila i vlasti. Čak nemamo niti pristupa Nebesima i Nebesima nad Nebesima. Pa ni oni na Nebesima očito nemaju pristupa Nebesima nad Nebesima. Ali na tim područjima imamo Božja prijestolja i dvije Bog pojavnosti da stanovnici tih svjetova mogu da neposredno gledaju Boga „oči u oči“ i da ga slave i klanjaju mu se. Bog  je imao u planu i potrudio se da i zemlja kao Božje kraljevstvo dobije Boga na prijestolju. Sve biblijsko proroštvo o tome govori.
        Taj Bog koji će zakraljevati u proslavljenom  tijelu biti će Isus Nazarećanin. Sad je Ocu „zdesna“ ali će se vratiti na zemlju, izvest će sud i čišćenje grijeha i zakraljevati u vijeke vjekova na njoj. Što je to „Jehovinim svjedocima“ teško prihvatiti? Ako  u poniznosti odbijaju euharistiju i zamišljaju da nisu dostojni jesti euharistijski kruh iako ljube Isusa i  razumiju da taj kruh njega predstavlja, ako ne žele otići u „Nebo“ jer je to nešto preuzvišeno za veliku većinu njih, isto tako mogu ponizno prihvatiti Krista Boga u liku Sina čovječjeg kao treću liniju odsjaja Božjeg. Radi se o tome da se Bog ponizno umanjuje i sa svojim manjim sjajem nam pristupa da bude sa nama, upravo zato što mi imamo svoj manji duhovni sjaj. Ponavljam; nismo stvoreno kao anđeli i arkanđeli, nebesnici i nad-nebesnici puni velike slave i sile Božje. Hoćemo li se zato ljutiti na Boga što je stvorio različito moćna i slavna stvorenja? Ili kako apostol Pavao pita; može li se lonac ljutiti na lončara što ga je takvog stvorio? Lonac zapravo niti ne sluti kakvu svrhu i smisao može imati, kakvu radost i službu ostvariti?
        Slično prethodno rečenom „Jehovini svjedoci“ mogu zamisliti da nisu niti dostojni niti svjetlosno moćni da Boga Oca obožavaju i slave kao svog Boga u izvornoj formi već u formi Isusa koji će biti sa njima na zemlji kao kralj i Bog zemlje. Ako „igraju na sve ili ništa“ moglo bi im se dogoditi „ništa“, ostati i bez Oca i bez Sina. Nije lako Oca impresionirati, Otac zapravo traži da se Sinu priklonimo i slavimo ga kao svog Boga. Svakako da „Jehovini svjedoci“ imaju poniznost ali ona mora biti pravilno usmjerena. To što mnoge visoke starješine kod „Jehovinih svjedoka“ vjeruju da će biti u Nebu sa Kristom čine prepotentnu misao i oholost jer je Isus čak svojim učenicima govorio da će kraljevati na zemlji sa njim. I njima je jasno i svima je jasno; kad Istinu uvidiš više nema opravdanja, ili je primaš ili ne primaš. Glavni naš „sudnji dan“ je onaj dan kad te Istina pobjedi na život ili na smrt, a to je  ono što sam odabireš kao svjetlo.
           Otkrivenje govori o dolasku „Boga i Jaganjca“ i gramatički ga tretiraju kao jednu osobu, a dolazak  tog „Boga i Jaganjca“ apostol zazivlje na kraju Otkrivenja riječima „Dođi Isuse“. Kad Isus ne bi bio Bog onda bi takav poziv bio uvreda za Oca.   
        Može li se  zemlja tužiti što nije dio Nebesa nego ispod Nebesa? Mogu li se Nebesa tužiti što što su iznad njih Nebesa nad Nebesima?  Tako je nama dat Sin Čovječji kao Bog, a naše molitve Sinu Božjem i njegovom Ocu oni neće primiti. Ako voliš svog princa onda ćeš ga primiti ako jaše i na magarcu a ne samo na konju ili sa mercedesom. Tako su vjerni Židovi primili Isusa kralja na magarcu, a djeca mu odala slavu sa riječju „hosana“ koja se daje samo Bogu kao spasitelju. Izrael je čekao Boga spasitelja. Isti je događaj vezan uz mesijanski proročki stih u psalamu 8:3 koji predskazuje da će Jehova, Bog (Isus) primiti hvalu, slavu djece: „U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora.“ Pročitajte u evanđelju kako je Isus ušutkao one koji su od Isusa tražili da ušutka djecu što njega slave. Dok djeca i narod slavi radošću i  zahvalnom „hosanom“ dolazak spasitelja, „Jehovini svjedoci“ u svom prijevodu zamišljaju tužaljku pa prevode hosanu kao „spasi sina Davidovog“. Suprotno njihovoj tužaljci Zaharija u 9:9 propročki navješćuje radost stanovnika pred onim koji dolazi na magarcu. I ovdje je primjer da „Jehovini svjedoci“ kao prevoditelji svoje biblije nisu poznavali stari zavjet, odnosno koje sve poruke no nosi. 
 

9.   I Sin je alfa i omega, prvi i posljednji   


           Potrebno je dubokoumno promišljati da bi se shvatilo što sve znači kad Bog kaže da je alfa i omega, prvi i posljednji, početak i kraj, ali trenutno se neću pokušavati time baviti.
           U  Izaiji 44:6 Jahve sebe definira kao Boga kroz ukaz; „Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.“ i u biti   kaže da samo Bog može biti  „prvi i posljednji“. Sin čovječji, Krist  u Otkrivenju 22:12-18 kaže da je „prvi i posljednji“.  Ivan u početku Otkrivenju vidi moćnu nebesku figuru kao sina čovječjega i prepadne se jer ne zna koga ima pred sobom a Isus mu reče „Ne boj se, ja sam prvi i posljednji“. Isus se Ivanu identificira kao Bog jer Ivan kao Židov zna tko je „prvi i posljednji“.   To što Isus u nastavku kaže „bijah mrtav ali sam opet živ“ ne mijenja suštinu njega kao Boga “prvog i posljednjeg“. Samo po tijelu bio je mrtav.  A u duhu, u svom pred-ljudskom identitetu, ta tri dana „smrti“ radio je nešto drugo (1.Petrova 3:18).


10.  Je li Sin sveznajući kao i Otac ?

           Ako bih rekao da je Isus sveznajući  Bog ali se je kao čovjek ponizio i  prihvatio određena privremena ograničenja  sa ciljem da ne ispoljava svoje boštvo pa je u takvom stanju mogao tvrditi da ne zna sad i dan Božjeg suda, odnosno da je svjesno lagao onda bi neki mogli reći da se „hvatam za slamku“ jer „Bog nije takav i ne radi to“. Dobro, ostavit ću to po strani a zatim ću navesti argumente koji govore da je bio sveznajući, a to znači da „prebacujem loptu“ na vaš teren pa se vi bakćite sa mojim argumentima i hvatajte se za  svoju slamku.
           Kad se je apostolima i Isusu „razvezao jezik“ onda nalazimo i drugačije informacije. Apostol je rekao da u Sinu prebiva „sve obilje mudrosti i znanja“. „Sve“ znači da nema da Isus nešto ne zna. Kad je Isus rekao da Otac ne sudi nikome i da je dao „sav sud“ njemu onda to znači da Otac niti ne određuje kad će biti sudnji dan, već to određuje Sin. To podrazumijeva riječ „sav“ sud inače bi Isus rekao da je dobio dio sudskog procesa.
          Ako bih rekao da Bog niti nije striktno odredio dan i sat suda jer je strpljiv za ljudska kajanja i sebe ne ograničava on da bi to opet bilo neko „filozofsko“ muljanje. Dakle nije odredio ali može sagledati kad će taj dan doći jer mu nije teško napregnuti mozak u gledanje budućnosti.
          Isus je dakako Bog i cjelokupna stvarnost „u njemu ima svoje postojanje“ (Kološanima 1:17) a to između ostalog znači da vidi starenje i buduće umiranje te stvarnosti, da vidi ljudske grijehe i njihovo sazrijevanje za dolazak kazne itd. U tom smislu bez teškoća zna kad će stvar sazrijeti i „puknuti“ sa ovim svijetom. Slično kao što nam doktor može za neka bolesna stanja organizma reći koliko dana života nam još preostaje. Samo što je Isus, kao Bog, sa svime time u apsolutno preciznom uvidu. Kao „sluga“ na zemlji nije niti htio naglašavati svoj božanski status te ga se često i odricao. Ali kao sudac i  Bog koji dolazi on sve zna.
         Isus kao „Sin čovječji“ i „sluga“ nije htio „na svakom koraku“ naglašavati svoj božanski status tako da  ponekad neke njegove izjave izluđuju „trinitarce“. Ali Isus kao „Sin Božji“ sa statusom nebeskog kralja i onog koji sam sjedi na prijestolju i kojeg Izaija vidi kao Jehovu, a apostol Ivan u 12. poglavlju evanđelja to viđenje sagledava kao viđenje Isusa, dovodi nas u situaciju sagledavanja Sina Božjeg kao Boga i Jehovu koji nema problema sagledavati svoj „sudnji dan“. Prema proroku Zahariji (14:1-9), dolazi dan kada će Jahve sići sa svojim svetima na Maslinsku goru kako bi uništio vojske naroda koje dolaze protiv Jeruzalema. A to je dan „poznat Jehovi“. A što kaže apostol o Kristovom dolasku u 1. Solunjanima 3:13 ? Pa kaže da će doći „sa svojim svetima“. U 2. Solunjanima 1:7-10 spominje se Kristov dolazak sa svojim „moćnim anđelima“.  Isus ne dolazi sa običnim anđelima već sa „svetim“ i „moćnim“ anđelima čime se izražava njihova posebnost, a oni su zapravo arkanđeli kao što su Mihael, Gabrijel i ostalih pet arkanđela, vođa anđela. Tako prorok Danijel u 10:13 Mihaela naziva  kao  „jednog od prvih knezova“.
            Nije li Sin Božji rekao da ima „svu vlast“  na Nebu i na zemlji? Na Nebu je ima i tamo ima prijestolje, a na zemlji, koja je privremeno „dana ljudima“ još nema vlast ali će zakraljevati kao Sin čovječji ali ipak Bog.  A gdje je Otac? U Nebu nad Nebom ili „Nebesima nad Nebesima“ i tamo ima svoje prijestolje. Ovim  je Otac „veći od Sina“ dakako jer kraljuje u  vrhovnim nebesima. Tamo satanska pobuna i grijeh nisu niti došli. Zašto je Bog napravio tu podjelu Nebesa nad Nebesima. Zašto je napravio vladalačka prijestolja na njima i uspostavio svoj veći i manji aspekt personalnog postojanja ili sebe u dva Bog tijela, jednog većeg (svjetlijeg) od drugog. Ne znam i ne znate ni vi. Ali neki „znadu“ da to Bog „ne bi učinio“ te prigovaraju ovakvoj  strukturalizaciji Božanske prisutnosti kao lažnoj teoriji jer „ne može“ da postoji „više“ Bogova. I kad se izgradi jasan uvid da i Sin čovječji, sin Sina Božjeg (Božja preemanacija, od Svjetlosti Svjetlo) ulazi u tu strukturalizaciju kao Bog zemlje i njen kralj sa oplemenjenim produhovljenim i vječnim tijelom onda slijedi daljnje sablažnjavanje o „mnogoboštvu“. Onda takvi teolozi neka objasne starozavjetne ukaze da Jahve (Jehova) dolazi ne zemlju na kojoj će zakraljevati sa prijestolja, biti Otac zemljanima koji će mu se dolaziti klanjati pa tako i neposredno slaviti jer je stvaralac zemlje i ljudi. Taj uvid ima i apostol Pavao kad nas u  Hebrejima 1:10 izvještava da Otac kaže Sinu da je stvaralac zemlje. Bog Otac, Bog Sin i Bog Sin čovječji nisu međusobni takmaci koji će se jednom „posvađati“ samo zato što su „trojica“. Oni su jedan Bog i jedan drugom pred stvorenjima naglašavaju Svjetlo i stvaralačku ulogu ali ne zato da jedan drugog hvale i uvjeravaju da su Bog (oni to savršeno znadu) već to govore radi nas stvorenja nebesa i zemlje da prihvatimo nama dodijeljene te Božje personalne i vidljive aspekte postojanja koji su radi nas i našeg stupnja svjetlosti. Zbog čega Bog nije stvorio globalno Nebo kao  monostrukturalno  i sva stvorenja jednako sjajna, a zemlju ispod nebesa (u podnebesima kao „podnožju“ Njegovim) nego dio nebesa, ne znamo i taj nauk nam još nije dat. Možemo naslućivati ali ta ljudska umovanja mogu biti nezahvalna i Bogu mrska. 


11. Jesmo li Kristovi ili Jehovini svjedoci ?

          Ovaj naslovni tekst ne bi se trebao čitati u preskoku prije svih gornjih naslova jer prethodni tekstovi objašnjavaju kako su Otac i Sin jedno i zašto je Otac „veći“ Bog, ali i zašto mi pripadamo Kristu, „manjem“ Bogu. Tekst dakle nema namjeru da „posvađa“ Oca i Sina u našim očima. Na kraju krajeva iznosit ću očigledne argumente iz Isusovih i apostolskih usta.
          Zašto smo Kristovi svjedoci? Stvar je jednostavna – zato što prenosimo Kristovo svjedočanstvo o Bogu i Kristu. Krist je rekao da svjedoči sam za sebe i da je njegovo svjedočanstvo istinito. Jednostavno objašnjeno – Bogu ne trebaju ničija potvrđivanja, ili mu vjeruj ili ne vjeruj. U Efežanima 1:22-23 Pavao piše da je Krist „glava crkve“ koja je „njegovo tijelo“. Dakle zajednica vjernika treba sebe da naziva Kristovi svjedoci a prostorije u kojima se okupljaju dvorane Kristove, Krista kralja.
          Iako David u psalam 8:2 kaže da je Jehovino ime veličanstveno na zemlji, veliki poznavalac starog zavjeta apostol Pavao kaže da je           Kristovo ime „iznad svakog imena“ na ovom zemaljskom svijetu i  u budućem zemaljskom svijetu ili raju na zemlji (Efežanima 1:21). Ovim Pavao kaže da je Krist Bog i jasno mu je da će na novoj zemlji on biti Izaijev „Bog silni, otac vječni“. Tko ima uši čut će. Sam David kad gore kaže da je Jehovino ime najveličanstvenije na zemlji misli na Jehovu Krista jer tog Jehovu titulira i „gospodinom našim“. Zna se da David svojim gospodinom (time i Bogom) imenuje Mesiju kad u psalamu  110:1 kaže; „Jehova je rekao Gospodinu mojem - sjedi meni zdesna“. David kao kralj imao je samo Boga iznad sebe kao gospodina. Time David govori o dvojici Jehova što je bilo poznato teološko vjerovanje Židova u periodu između dva hrama. Jedan Bog kroz dvije forme, jedna forma na Nebesima nad Nebesima (Otac),a druga na Nebesima (Sin Božji). Treća forma, sin (emanacija) Sina Božjeg, zvana Sin čovječji je dakle treća vladalačka bog forma koja će svoju kraljevsku bog inauguraciju imati kao Bog zemlje sa svojim slavnim dolaskom što je također pretskazano kod Izaije (9:5) kad govori o djetetu koje će postati „Bog silni i Otac vječni“. Ako je nekome mučnina i dezorijentacija od ovog mog „neviđenog“ izlaganja o personalnom bog trojstvu jer te metafore nisam pravilno shvatio, njegov problem, ali i poticaj za teološko istraživanje i otkrivanje ukoliko mu se dogodio nekakav „klik“ u glavi. A Duha Svetog svakako nisam zaboravio, i on je iznad ovih troslojnih personalnih bog figura, ali ovaj rad neće ići u ta dublja razmatranja i argumentacije.
        Da se vratim na početak gornjeg dugog odlomka; Kristovo ime (njegova slava i značenje) je za nas na zemlji najviše ime, ono je naša „puna čaša“ božanskog obožavanja, a Krist pun Bog, najvišeg imena. Nikakvu vlast u budućem svijetu Isus dakle neće predati Ocu jer će je Sin i dalje posjedovati kroz svu vječnost, jer je dostojan takve vječne vlasti kaže Otkrivenje i  prorok Danijel. Svijet je stvoren za njega i on ga vječno posjeduje u vlasti temeljem toga što je svijet njegov. Ako je vlast dobio od Oca, dobio ju je zato jer je Od Boga Bog, od Svjetlosti Svjetlo. Bog rađa Boga; Otac rađa Sina, a ono što nastaje opet je Bog u prvom slučaju a čovjek u drugom slučaju.  Bog forme u personalnom obliku dakako nisu vječne, a opet se kaže da je Bog vječan. Vječan je u svom izvoru, suštosti, u impersonalnom „obliku“. U bibliji čovjek rađa čovjeka, po muškoj lozi sagledavano jer se gleda na sjeme a ne na njivu. Zato Isus nije imao zemaljskog oca jer je djevica Marija začela nadnaravno. Dugo u ovo nisam vjerovao.
        Isus poziva apostole da krenu u svijet i budu njegovi svjedoci; „Kad sveti duh dođe na vas bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Djela apostolska 1:7). I u Otkrivenju 17:6 jasnije se spominju  svjedoci Isusovi, i što se može sa moje strane pohvalno napisati je da mogu citirati taj stih iz knjige „Jehovinih svjedoka“: „I vidio sam da je žena pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih.“ Dakle taj stih nisu izmijenili.

12. Gospodin nad gospodom, gospodar nad gospodarima, Kralj nad kraljevima,. To su i Otac i Sin.


        Riječ „gospodin“ više je vezana uz nečiju veličanstvenost, dostojanstvenost i gracioznost dok je slična riječ „gospodar“ uvijek vezana uz osobu kojoj priznajemo ispoljeniju moć, vladarenje, upravljanje, kraljevanje. Na taj objašnjavajući način David se u 8:2 psalamu obraća  Bogu; „Jehova, Gospodine naš, kako je ime tvoje veličanstveno po svoj zemlji, čast se tvoja obznanjuje nad nebesima“.
         U Judinoj poslanici 1:4 apostol je najprecizniji od svih kad Isusa naziva „jedinim Gospodarom i Gospodinom“ spominjući obje titule zajedno.  Tu je značajna i riječ „jedini“, a to znači da time Isusa naziva i Bogom jer samo je Bog jedini Gospodin i Gospodar. Podsjećam, ovaj rad ima namjeru ukazati što sve i Otac i Sin dijele kao svoje.  Dakle „samo jedan Bog Otac“ (1.Kor.8:6) ne isključuje i Isusa kao Boga, kao ni što Juda rekavši da je Isus jedini Gospodar i Gospodin, ne isključuje Oca kao Gospodara i Gospodina.
         U starom zavjetu Jehova se često naziva kraljem nad kraljevima i gospodarom nad gospodarima, vladarom nad vladarima. Te titule ima i Isus u 1. Timoteju 6:15, Otkrivenju 17:14, 19:16. Valja zapamtiti ovo; ako Jehova u starom zavjetu kaže (Izaija 42:8, 48:11) da svoju slavu ne daje nikome, ali ako Sin, Krist ima te slavne titule onda je to unutarnja Bog ekonomija, onda je Isus Bog zato što je Bog a ne zato što mu je to Otac dao ili posudio na određeno vrijeme, jer Jehova jednostavno kaže da to ne daje nikome. Tako Isus o toj unutarnjoj bog ekonomiji kaže; „Sve što ima Otac moje je“.


13. „Srce i bubrege“ spituju i Otac i Sin

         
           Bog je onaj tko poznaje i vidi čovjekove namjere, promisli, planove i djela. Na koji način? Bog je prije svega sveprožimajući duh. Sveukupno postojanje i sve vibracije od ljudskih misli do pomaka svake travčice na vjetru registrira se u njegovom umu. Biblijske metafore o čovjekovom „srcu i bubrezima“ govore o tom sveznanju.
         „Jer Jahve ispituje sva srca i razumije svaku pomisao i svaku naumu . Ako ga tražiš, naći ćeš ga; ali ako ga ostaviš, odbacit će te zauvijek.“ 1. Ljetopisa 28:9. Pa onda ovaj tekst; „Ali, Jahve nad vojskama, koji sudiš pravedno, koji ispituješ srce i bubrege , daj da vidim tvoju osvetu nad njima, jer tebi povjerih parnicu svoju" Jeremija 11:20.  I još ovo o Jahvi; „" Ja, Jahve, ispitujem srce i ispitujem živce da bih svakome dao prema njegovim putovima, prema plodovima njegovih djela" Jeremija 17:10.
          I Krist kao Bog ima svoju impersonalnu duh sveprisutnost te prožima i održava svoju tvorevinu, svijet. O tome sam pisao u 4. temi. Novi zavjet ima više mjesta u kojima se naglašava da je Isus znao  misli i želje, te zlobu i buduće postupke određenih ljudi. O tome govori slijedeći stih;
           „I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca, i dat ću vam svakomu po djelima“ Otkrivenje 2:23.
            Vratit ću se  na nastavak prvog odlomka ovog naslova. Stari zavjet Jahvinu sveprisutnost i sveznanje sagledava kroz ove stihove;
          „Jer oči Jahvine gledaju po cijeloj zemlji da bi ojačale one čija su srca potpuno odana njemu. 2. Ljetopisa 16:9, „Prijestolje je njegovo u Nebu. Oči njegove gledaju, pogledi njegovi ispituju djecu čovječju“ Psalam 11:4. Da vidimo što su Božje oči? Zaharije u 4:2 vidi svijećnjak sa sedam svijeća ili žižaka. To je židovska minora i simbolizira Duha Svetog koji je sedmo-strukturalan (Otkr. 1:4). U stihu 10. doznajemo da su tih sedam žižaka „oči Gospodnje što pregledavaju svu zemlju“. Vidimo; Bog u svom personalnom aspektu postojanja sjedi na nebeskom prijestolju a svojim impersonalnim postojanjem promatra svu zemlju“. Duh Sveti je dakle Bog. Personalni aspekt Boga vidi, gleda posvuda pomoću sebe Duha.
           Ova informacija ne bi bila potpuna  a da ne sagledamo te Kristove duh oči kojima on sve vidi i sve zna: U Otkrivenju  3:1 za Isusa stoji;  „Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda“. Mogu o ovome stručno, onoliko koliko o ovome teološki svijet ne zna, jer meni je u milosti dato pa ovako sagledavam;  gore vidimo da Krist raspolaže sa sedam duhova Duha Svetog, a ja ću preciznije reći; sa šest Očevih duhova i sedmim svojim duhom. O ovome možete blago razumjeti kroz Izaiju 11:2. Dakle na Sinu počiva 6 Očevih duhova (predstava kroz svijećnjak minore sa 6 dodatnih svijeća ili kroz šestokraku Davidovu zvijezdu) a sedmi je njegov centralni duh kroz kojeg Očevo stvaranje izlazi u svijet, vidljivost, prostor i vrijeme.  Obrnuto gledano; Otac raspolaže sa šest svojih duhova i sedmim Sinovim duhom, tako da na svakom Očevom duhu u podstrukturi počiva pet preostalih njegovih duhova i šesti Sinov duh. Tako Otac prebiva u Sinu a Sin u Ocu unutar Duha Svetog koji je sušti Bog, a Otac i Sin imaju sebe u Njemu. Tako mogu reći i ovo; kad Otac pokreće stvaranje on to radi sa svojih šest duhova i sa sedmim Sinovim duhom. Tako je i Sin stvaralac ili  preciznije rečeno – sustvaralac svijeta. A kad se svijet „rađa“ ili ulazi u prethodno stvoren prostor i vrijeme, to se događa kroz Sinov duh ili „po Kristu“, uz podršku šest Očevih duhova.  Tako nije čudno kad Sin slavi Oca kao stvaratelja svijeta i kad Otac također slavi Sina kao stvaratelja svijeta (vidjeti Hebrejima 1:10). Nešto dodatno o ovome možete čitati u mojem četvrtom naslovu ovog rada.


14. Dobri Bog i kamen spoticanja su i Otac i Sin


          Ljubav i strogost su dvije odgajateljske osobine dobrog roditelja. Što se je sve događalo i što će se još događati sa Izraelom kao posebnom i odabranom Božjem djetetu malo je neugodno slušati onima za koje je Bog samo „ljubav“ i koji se „raspekmeze“ u svojim pričicama. Neću sad ni o njima ni o drugoj strani.
          Psalam 34:9 slavi Božju dobroti i brižnost; „Kušajte i vidite kako dobar je Jahve: blago čovjeku koji se u njega uzda“. Ima dosta primjera u biblijski opisanoj povijesti Židova kada je Jahve darivao Izrael prirodnim obiljem i sigurnošću od napadajućih neprijatelja te snagom protiv onih koje je trebao protjerati ili uništiti da bi naselili njihovu zemlju jer su velikim grijesima naljutili Boga.
          I sam Izrael u svojim grijesima posebno u Isusovo vrijeme spotakao se o Boga kao  o „kamena i stijenu“ (Izaija 8:13-14). Taj mesijanski i proročki stih o spoticanju o Boga Jahvu sagledan je u novom zavjetu kao spoticanje o Isusa Krista. Već sam  nešto pisao o tome u 8. naslovu ovdje gdje spominjem dječju slavu Isusu kroz „hosanu“. O tome još mogu dodati da pročitate 1. Petrovu 2:3-8, a ja ću sad citirati samo jednu rečenicu iz tog šireg teksta koja govori na početku o dobrom Isusu; „Ako ste doista okusili koliko je Gospodin dobrostiv…“. Možete se sjećati Isusove kritike čovjeku koji mu se obratio kao „dobrim“, a Isus je rekao da ne priča tako, da je samo Bog dobar. Eto proturječnosti, još jedna Isusova „laž“.  Kad neko pristaje na njegove riječi da nije Bog, jasno je da ga ne treba shvaćati ozbiljno jer je živio u ponižavanju sebe, u funkciji sluge a ne Boga. I apostoli nisu pali na poneku takvu Isusovu priču, te su ga, suprotno njegovoj izjavi  imenovali i „dobrim“ i Bogom. Tako apostoli mogu reći – Isuse, nisi nas uspio prevariti kad si tvrdio da nisi Bog. Isto kao što su ga predobro razumjeli kroz riječi kojima je ukazivao da jeste Bog.  Zato pažljivo i deset puta pročitati ovaj rad te  „pamet u glavu“.  A kao stručna poslastica u vezi ovoga valja vam proučiti moj rad „Duh Sveti, njegova struktura i emanacije – Drvo života. U uvodu te knjige objašnjavam i  to kakvo sam osobno iskustvo i viziju imao sa Isusom. Moja teološka sagledavanja nisu za prelistati i baciti jer se ogriješujete o onoga koji jer meni nešto dao, a to nije samo za mene.

15. Bog dolazi kao sudac i kralj, on je Krist

          Starozavjetna izvješća govore o dolasku Boga u posljednjem vremenu grijeha da bude sudac i kralj svijetu, da uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji. Nema ovdje nikakvih metafora ako se javlja da će sjediti na prijestolju i da će ga narodi pohoditi  u Jeruzalem i klanjati mu se, da će Jeruzalem biti planina nad svim planinama svijeta. To su doslovne istine o budućnosti. Nema izvješća da dolazi Jahvin predstavnik, jednostavno dolazi Jahve, a taj Jahve je Krist. I sam „Jeruzalem“ nije metafora, „Izrael“ nije metafora jer se naširoko opisuje obnova porušenog Jeruzalema kojeg će napasti susjedni narodi, ali se govori i o tome da će taj Jeruzalem obnavljati „sinovi neprijatelja njegovih“, dakle isti ti narodi koji su napali i oštetili tu zemlju i taj grad. I za sam Izrael naširoko se izvještava o velikim ljudskim gubicima (dvije trećine poginulih Žiodova) ali i o duhovnoj obnovi preživjelih, tugovanju i kajanju, i prihvaćanja mesije u njegovom drugom dolasku. Nemamo nikakve metafore o svjetskom Jeruzalemu, jednostavno zemlja Izraelova poslije harmagedonskog zla postaje centar  svjetskog hodočašća preživjelih naroda svijeta koji dolaze u Jeruzalem da se klanjaju Bogu, mesiji koji daje nauk narodima svijeta. I što je zanimljivo, glavne nesreće svijeta neće doživjeti Izrael i Jeruzalem već sav taj okolni svijet nasuprot Izraelu jer stoji u proroštvu da će svoje pobijene neprijatelje Izrael sahraniti istočno od Mrtvog mora, dok stradale narode u svijetu (narodi oko Izraela i cijeli globalni svijet) neće imati tko da pokopa jer će preživjelih biti dakle puno manje nego u samom Izraelu. Kao što je Jahve i obećao; „Uništit ću sve narode među koje sam te doveo Izraele“. Da podsjetim; Židovi su nakon veliko posljednjeg stradanja Izraela  u 1. stoljeću raspršeni u sve narode svijeta.

          Pogledajmo taj stih iz prijevoda „Novi svijet“ ; „Ti se ne boj, slugo moj, Jakove, kaže Jehova, jer ja sam s tobom. Jer istrijebit ću sve narode po kojima sam te rasijao, a tebe neću istrijebiti. Ali kaznit ću te koliko treba, neću te ostaviti nekažnjena.“ A što uči današnje kršćanstvo? Da će Izrael nestati i da će se prava kršćanska duhovnost razviti u njihovom zapadnom svijetu. To uče katolici, pravoslavci, adventisti, „Jehovini svjedoci“…a Jahve jednostavno kaže da će se prava duhovnost probuditi u preživjelom Izraelu i da će prvi sveci nove zemlje imati svoje buđenje u Jeruzalemu a  poslije i u ostalim narodima svijeta, u ono malo što preživi. Oni će se buditi kroz pouku i blagoslove Boga, mesije i njegovih prvih svetaca Jeruzalema. „Opet ću tebe izabrati Jeruzaleme“ kaže Jahve. Dakle trenutna kršćanska naukovanja, krštavanja, ostale galame koje izvode razno razne vjerske zajednice po svijetu neće dati neke velike Božje blagoslove i plodove. Prvi „ovčinjak“ je Jeruzalemov i Izraelov, kaže Jahve, a „druge ovce“ koje spominje Isus, probudit će se i priključit tom „ovčinjaku“ u milenijskom vremenu početka Kristovog kraljevanja.

         „Evo, Gospodin Jahve dolazi s moći i ruka mu vlada; evo, nagrada je njegova s njim i nagrada njegova pred njim. On će pasti svoje stado kao pastir ; skupit će janjce u naručje svoje, nositi ih u krilu svome i lagano će voditi one koje doje“ (Izaija 40:10-11). A Isus to potvrđuje; „Jer Sin Čovječji dolazi sa svojim anđelima u slavi Oca svoga i tada će svakome vratiti prema djelima njegovim“ (Matej 16:27, vidjeti i Ivan 10:11-16). Krist Isus kao Bog zemlje dijelit će svoju slavu sa Očevom, drugim riječima – znat ćemo za sve Božje emanacije i prijestolja, nećemo se uobražavati da samo mi gledamo Boga.

           Krist, Sin čovječji je taj Bog silni i Otac vječni, savjetnik divni koji dolazi (Izaija 9:5) a Otkrivenje ga na kraju poziva „Dođi Isuse“. Na Nebesima ostaje Sin Božji da kraljuje, a onaj koji mu je bio „zdesna“ dolazi na zemlju da zakraljuje, jer je zemlja do tada „dana ljudima“, bez Božjeg kraljevanja.

16. Bog prima tuđu imovinu, a taj Bog je i Krist ?

         Ovaj naslov je možda posebno intrigantan jer pobuđuje pitanje kako to da apsolutni Bog, vlasnik svega, pošto je sve od njega stvoreno može da primi „tuđu“  imovinu u vlasništvo. Tko Bogu nešto daje, da nije njegovo, te da bi njegovo postalo? U bibliji takvih primjera jednostavno ne bi trebalo biti? Ili ih može biti i trebali bi se objašnjavati na jedan neobičan način ?  Idemo u novu teološku avanturu.

         U Ponovljenom zakonu 32:8 piše; „Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih sinova.“  Ništa posebno oko razgraničavanja Izraelovih 12 plemena, ali sad čitajte slijedeći stih; „Tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština.“  Tekst kaže da je Bog  primio ili ga „dopalo“ u vlasništvo njegov baštinski narod. Općenito baština je vlasništvo koje je dobiveno a ne samoostvareno. I „Jehovini svjedoci“ su 32:9 dobro preveli da je Bog nešto primio ili naslijedio; „Jer je baština Jehovina narod njegov. Jakov je dio koji on nasljeđuje.“  Bog dakle nešto nasljeđuje, dobiva. Tko je Bogu daje Izrael?  Odgovor je; Bog Sin  od Boga Oca dobiva Izrael i cijelu zemlju kao kraljevinu. Krist dolazi kraljevati na zemlji.  Bog od Boga dobiva Izrael, Sin od Oca, ali pošto je Bog  jedan, Očevo i Sinovo vlasništvo je i dalje zajedničko iako se naša zemlja sagledava kroz Sina (Isusa) a Nebo kroz Oca.  

         Ovu istinitost otkriva i potvrđuje  i  stih 1:7 kod proroka Hošeje; „A kući Judinoj iskazivat ću milost i izbavit ću ih Gospodom, Bogom njihovim. Neću ih izbaviti lukom, mačem i ratnom spravom, niti konjima i konjanicima."  Prvi Bog govori da će iskazati milost Izraelu i da će ih spasiti pomoću drugog ili Izraelovog Boga. Da tu Bog ne govori u trećem licu jasno je da govori o sredstvu spašavanja. Vlasnik Izraela, Otac, daje Izrael Sinu da ga spasi i zakraljuje njime, ali spašavaju ga zajedno, kao što i zakraljuju zajedno s time da Sin zakraljuje neposredno i vidljivo na prijestolju sa Očevom slavo u zaleđu. Slično tome i Otac kraljuje na Nebesima vidljivo i neposredno a Sin posredno jer i on ima svoga duha unutar Duha Svetog u čijoj slavi Otac kraljuje na Nebesima.

           Hoćemo još jedan dokaz da Bog „prima“ i moć čak ?   Kao da je Bog jednog trenutka bio bez moći? Evo dobrog prevođenja kroz „Novi svijet“ stiha iz Otkrivenja; „Dostojan si, Jehova, Bože naš, primiti slavu i čast i moć, jer si ti sve stvorio i tvojom voljom sve postoji i stvoreno je.” Ovo dakle valja razumjeti i tumačiti kroz moja gornja objašnjenja. No na gornji stih Otkrivenja 4:11, navezan je i ovaj stih Otkrivenja  5:12 u kojemu piše; "Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov“.  Oba stiha govore isto ali kad prethodni stih kaže da Bog Jehova prima moć, slijedeći navedeni  stih kaže da je taj Jehova zapravo  Isus. I ovim primjerom ne dozvoljavam vam da tvrdite da Isus nije Bog. I kao što sam vam jednom napisao; Otac i Sin neizmjenično i vječno između sebe, unutar Duha Svetog daju i primaju i vlast i moć, i slavu, i alfu  i omegu. Kad je Otac „alfa“ onda je Sin „omega“ i obrnuto. Kad Sin ima vlast i moć u snazi onda je Sin ima u podsnazi, i obrnuto. Za ovo razumjeti treba još neke druge stvari znati. Nekome će se uračunati u pravednost kroz samo vjerovanje u Krista Boga, a nekome kroz razumjevanje ili znanje.

 E,  toliko za sada.  Htio sma još uvesti malo reda i preglednosti u gornje naslove ali je isteko vrijeme za izmjene.

S obzirom da pišem u ovom mrtvilu foruma, ja najmudriji teolog na svijetu ispada da sam "spao na niske grane". Što se tu može, Bog unizuje i uzvisuje. Na nekim forumima mi je dosadno i nisu zaslužili da bacam svoje pisancije, na nekima sam baniran...takav je život nas umjetnika !  Na fejzbuku sam nekad naširoko raspravljao, sijećam se jednog Branka Jermanisa pametnog teološkog mislioca ali sam se i sa njim zakaćio oko politike i događanja u Ukrajini pa sam ga blokirao. Na yutober nisam nikada otvarao svoj prifil...treba za to imati vremena i pameti, ali  ponegdje  nešto napišem  u komentarima...i to je sve.

Inače sam stariji čovjek, 67 godina, u mirovini...ali  ne mirujem...relativno dosta se bavim vrtlarenjem radi zdravije hrane, nešto se proda ili razmjenjuje. Živim na selu dakle u okolici Slunja. Imam nekoliko napisanih većih teoloških tekstova pogodno  za nekoliko knjiga za štampati , ali za to treba novaca i marketinškog angažiranja. Nisu to tekstovi za male knjiške lokalne naklade (ne zadovoljavam se bilo čime)...jer se radi o rijetkostima i novinama u teologiji, ali  "božja volja" rekao bih.  Svijet ulazi u mrtvilo za religiju i mudrost, vrijeme je sveopćih ratova i kraja svijeta...niko se više ne može (pa i ne treba)  pokušavati teološki eksponirati. Svaki pokušaj liči na glas u pustinji koji se utapa i nestaje kao da se ništa nije dogodilo. Svijet je voljan još samo za politiku i glupe zabave...

BOG JHVH KAO KRALJ ZEMLJE   -   ISUS JE TAJ


"Samim sobom se zakleh, iz mojih usta izašla je riječ pravedna koja se neće vratiti: Meni će se svako koljeno pokloniti, svaki će se jezik zakleti na vjernost." Izaija 45:23

Pavao u Filipljanima 2:9-11 zapravo tvrdi da se Izaija 45:23 ispunjava kada svako koljeno klekne pred Isusom u priznanju njegove univerzalne suverenosti, da je on suvereni Gospodar svega stvorenja. Drugim riječima, Pavao kaže da ispovijedati Isusa kao Gospodina znači ispovijedati ga kao Jahvu, Onoga koji ima vrhovnu vlast nad cijelim stvorenim carstvom Zemlje!



"Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin - na slavu Boga Oca."

Na slavu Oca i na svoju slavu jer oni dijele tu Slavu jer su jedno, jer Bog unutar sebe "Svoju slavu ne dajem drugome".  Ako ste dosad pažljivo pratili moje argumentacije znat će te da Bog unutar sebe sve Očevo i Sinovo tretira kao "svoje", kao - ja Bog sam vladar i nema drugog Boga.  Unutar Oca i Sina teče alfa i omega te jedan drugome daje "svu vlast". Teška je ovo  filozofija, teologija....treba imati mekan um i neobičnu logiku.

Evo još malo tematskog materijala... neke teme su slične pa se pomalo ponavljam i preklapam ali uvjek nađšem dosta novih zanimljivih činjenica i analiza   pa i ovo izvolite pročitati:


17.  Klanjanje Jahvi na zemlji je zapravo klanjanje Bogu Sinu koji dolazi da na njoj kraljuje

          Stari zavjet obiluje informacijama o obnovljenom rajskom svijetu na zemlji na kojem će kraljevati Jahve, Bog.  Kao što je Bog u svojoj strogosti hodao rajskim vrtom a Adam i Eva su ga se bojali temeljem prvog neposluha ili grijeha tako će Bog obnovljene i nove zemlje također boraviti na njoj. Taj Bog Adama i Eve bio je Sin Božji koji je posjećivao svoju buduću baštinu. Tako je posjetio i vodio svoj narod u egipatskom ropstvu i vodio njega i Mojsija kroz pustinju. To potvrđuje i apostol Pavao u 1. Korinćanima 10:4 kazavši da ta „stijena bijaše Krist“. Pavao razjašnjava da im je ta stijena davala duhovnu hranu (uredbe i zakon). Znamo da je to radio Jahve, zapravo Krist Jahve. Ta „stijena“ nije „predstavljala“ Krista kako to „Jehovini svjedoci“ pokušavaju zamagliti u svom prijevodu biblije da bi prikrili tvrdnju da je Jehova zapravo Krist. Ja to dokazujem i kroz prethodni tematske naslov broj 16.

          Jahve kroz Izaiju 45:23 navješćuje svoje kraljevanje na zemlji; "Samim sobom se zakleh, iz mojih usta izašla je riječ pravedna koja se neće vratiti: Meni će se svako koljeno pokloniti, svaki će se jezik zakleti na vjernost." Pavao apostol u Filipljanima 2:9-11 zapravo na taj način tvrdi  da će svako koljeno klekne pred Isusom u priznanju njegove univerzalne suverenosti, da je on Suvereni Gospodar svega stvorenja na Nebu, zemlji i pod zemljom.  

           I prorok Zaharija (2:14) navješćuje isto; "Kliči i raduj se, kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat, riječ je Jahvina.“ Naredni Zaharijin stih (2:15) je dodatno zanimljiv; „U onaj dan mnogi će narodi uz Jahvu prionuti i bit će narod moj, a ja ću prebivati usred tebe. Znat ćeš tako da me tebi posla Jahve nad Vojskama.“ Ovdje jedan Jahve izvještava da ga je poslao drugi Jahve. Ovo je u skladu sa ovim i mojim prethodnim naslovima gdje objašnjavam odnos Sina Božjeg i Sina čovječjeg. I kad  Jahve kod Zaharija (1:17, 2:12) govori da će ponovo izabrati Jeruzalem za svoje boravište govori o Isusovom prvom i drugom dolasku, kao sluge, prikrivenog kralja i kao stvarnog kralja, Boga zemlje.

          Tako Isus  u Mateju 19:28 obećava: "Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, kod obnove svijeta kad Sin čovječji sjedne na prijestolje slave svoje, isto ćete tako sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih.“ Dakle prijestolje Jahvino je zapravo prijestolje Kristovo jer on je Jahve te postaje Bog silni i Otac vječni (Izaija 9:5). Isus sjeda na prijestolje dakle, usred prijestolja (Otkrivenje 7:17) a ne „pokraj“ prijestolja kako to čudnovato prevode „Jehovini svjedoci“.

          U Otkrivenju 21:2 sa Neba, „od Boga“ dolazi „novi Jeruzalem“ sa prijestoljem na kojem je Bog (21:3). Dakle  Jahve sa Neba spušta prijestolje i na njemu drugog Jahvu koji će kraljevati na zemlji. Ovo je, molit ću lijepo u skladu sa nizom prethodnih naslova i dokaza o dvije JHVH osobe. Taj Bog koji je na prijestolju (21:3) je Krist, a u skladu sa Matej 19:28, i u skladu što ću u slijedećim riječima prezentirati. Taj Bog na prijestolju u narednim stihovima (21:5,6) nešto govori, no sad je bitno što kaže u 21:7 stihu gdje govori o nagradi; „To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.“ To su riječi Boga Krista jer Isus u stihu 3:21 također govori o „pobjedniku“ kojeg će on nagraditi; „Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo“.  

        U 4. i 5. poglavlju Otkrivenja imamo sagledavanje događanja na Nebu i nebeskom prijestolju.  To su zapravo događanja Kristove bog inauguracije, kada Sin Božji Sinu čovječjem daje moć i slavu, blagoslov da postane Bog i kralj zemlje. Tako se nebeska stvorenja obraćaju (4:11) Sinu čovječjem kao Bogu; "Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti moć i slavu i čast jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.“  Valja razumjeti da Bog ne može primiti moć jer je vječno ima, nikad bez nje nije bio. Ovo je samo priča o Isusovoj bog inauguraciji ili protoku Božje moći  i kraljevanja prema zemlji. Da je taj Bog iz stiha 4:11 doista Isus jasno je već kroz slijedeći stih 5:12 u kojem stoji: "Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov“. Nakon ove inauguracije Sina kreću jahači apokalipse u 6. poglavlju Otkrivenja, sud svijetu.

           Jedino stih Otkrivenje 11:15 može izgledati kao kontra i zbunjujuće mom prethodnom pisanju da samo Sin čovječji kraljuje na zemlji jer piše; „Uspostavljeno je nad svijetom kraljevstvo Gospodara našega i Pomazanika njegova i kraljevat će u vijeke vjekova“, ali taj stih vezan je za inauguracijsko događanje na Nebu, a na zemlju dolazi samo Sin čovječji praćen impersonalnom slavom Očevom. Slično kao što Otac personalno kraljuje na prijestolju nebeskom dok mu je Sin impersonalno prisutan. Valja ovo uskladiti sa Isusovom izjavom; „Dana mi je sva vlast na Nebu i na zemlji“, samo to treba znati objasniti kako gdje i na koji način.

          Otkrivenje 22:3-4 biti će moj završni argument da će na zemlji kraljevati samo Sin čovječji kao Bog; „I neće više biti prokletstva nikakva. I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati Otkrivenje i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima.“ Argument je vezan uz čisto gramatičku logiku ako sagledamo da su sve ključne riječi napisane u jednini. Bog i jaganjac su tu jedna osoba jer stoji „sluge njegove“ a ne „njihove“, nadalje stoji „lice njegovo“  a ne „lica njihova“, te „ime njegovo“ a ne „imena njihova“. Inače u Otkrivenju 14:1 stoji da je na čelima pobjednika napisano ime Sinovo i Očevo, dva imena. Ali je zapisano jedno ime. To je zapravo bog ime jer i Otac i Sin su jedan Bog. Tako da lako zaključujemo; kad bi na prijestolju (Otkrivenje 22:3-4) bila dvojica, i Otac i Sin, onda bi pisalo da su na čelima pobjednika zapisana imena i Oca i Sina. Ovdje je ujedno i primjer koliko trebamo elemenata sagledavati iz međusobno često udaljenih stihova biblije da bi što pravilnije i sa manje težih grešaka tumačili određene stihove.