Recent Posts

 Imaju  oni svoje zatvorene forume na internetu a pristup novih vezan je uz članstvo i preporuke. Tako rade često i hare krišne.  Naravno da za ta ograničavanja postoje opravdani razlozi, pa i biblijski, ali  trebali bi  svi oni imati tendencije da dolaze na otvorene forume i  iskažu se u svojim argumentacijama i da sagledavaju tuđe argumente... Mislim da u tome ima i jedan stih u  NZ kao savjet "isptijete duhove".  Jer drugo je vrijeme družanja sa neposrednim Isusovim učenicima i učenicima učenika kad je vladala sigurnost i darovi duha svetog, a druga su današnja vremena puna očitog amaterizma.

Kad "jehovini svjedoci" vode dijalog pa u njemu počnu gubiti tj. susretati se sa argumentima Pisma koje ne mogu poništiti kao valjane u temi onda se njihov dijalog sa "drugom stranom" počinje  smatrati kao rasprava ili filozofiranje, prepirka pa najčešće bježe iz dijaloga uz komentar da ne žele raspravljati sa krivovjerjem i slično. Pa se sve svodi na "Dobar izgovor zlata vrijedi".

Znadu njihove starješine da su slabi u teološkim raspravama i da njihova biblija ima desetke teških manjkavosti pa im je jedina unutarnja samohvala da su oni pravi, da imaju dobar prijevod i dobro i blagoslovljeno rukovodstvo i da ništa ne smiju sumnjati. Temeljem toga izbjegavaju javne rasprave da se ne snime i ne iskoriste protiv njih. I mnoge druge sekte se tako ponašaju.

No mnogi "JW su malo pomalo doživjeli dosta tih neugodnost pa su neki u ozbiljnosti ušli na internet i čitali kritike protv njih pa i od strane  "otpadnika" ili bivših JW.  I onda proradi savjest koja je kod mudrijih jača od raznih strahova isključenja i slično. 

Naročito je puno "otpadnika" kod "Jehovinih svjedoka" nastalo u vrijeme kovid 19  ludnice cijepljenja i izolacije kada je "svijet stao" i kada su mnogi dokoličarili kod kuće na internetu i jasno ; imali više vremena za sebe.

Sad je to društvo u velikom opadanju i stagnaciji...nove članove vjere rijetko dobijaju a krštavanja koja također opadaju uglavnom su vezana uz djecu samih Jehovinih svjedoka koja se krštavaju sve mlađa...da poprave loš prosjek krštenih.  Kao što Ukrajina ovih mjeseci nasilno regrutiraju omladinu u vojsku za rat protiv Rusa (što je i Hitler na kraju radio) tako i ova sekta može da se "pohvali" krštenjima djece koja nemaju pojma o vjeri i učenjima te sekte, dakle nezrelost regrutiraju.

u grčkom izvorniku stoji: Hosana Sinu Davidovu. 
 

Može značiti i  "slava sinu Davidovu" a može značiti i  "spasenje  sinu Davidovu" u smislu da Sin izvodi spasiteljski čin, pa je time i slavljen. Židovi i djeca su to izvodili sa veseljem dobro si primjetio , jer da su molili Boga da spasi Sina Davidovog onda bi to izvodili molitvom žalopojkom jer tako se to radio. Ta čekali su dolazak svog kralja i mislili su da je to jedini dolazak, da ne dolazi kao sluga i mučenik.  A taj veseli doček je i predskazan u SZ kao veseli. Taj stih vjerovatno nisi naveo (brzo sma pregledavao...) a meni se sad ne da tražiti. U svakom slučaju dobru lekciju ovdje imaš za glupe  "prevoditelje"  JW biblije. Ja ne znam, koliko lekcija treba takvih dati članovima tog društva da odbace svoje rukovodstvo kao nenadahnuto DS-im  i nezaštičeno od krivovjerja i krivog tumačenja !?

 
 
 

Ajde Šime....nakon 14 godina kakvog novog iskustva imaš sa "Jehovinim svjedocima?

I drugo: kako bi odgovorio na Piramidin tekst gore gdje on citira Isusa o Ocu kao "jedinom Bogu"  ?   Ajde Šime !

[Link na cijeli članak]

Link na cijeli članak


 
Prepuštam odgovor na ovo pitanje Božjoj Riječi (čak i u pristranom prijevodu Novi svijet; s malim "b" u Ivan 1:1, i "ostalim" u Kološanima 1:17).

1 Mojsijeva 1
1 U početku stvorio je Bog nebo i zemlju.

Ivan 1
1 U početku bila je Riječ i Riječ je bila kod Boga i Riječ je bila bog. 

 
Ta Riječ lpka je Bbg i koja je sredstvo (Sin)  Božjeg stvaranja trebao si povezati sa Psalam 33,6    "Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, sva vojska njihova dahom usta njegovih." ili sa nizom ukaza o stvaranju kad "I reče Bog..." da bi dobio jasan argument da je Riječ što i Bog.

           Isusova pojavnost kao emanacija ili duplikat Sina Božjeg 
                ( rezime gornjeg izlaganja sa 14 podnaslova)
           
               Da su Sin Božji i Sin Čovječji dva odvojena personalna identiteta ne naučava niti jedna teologija na svijetu. To ja sagledavam jer imam novi uvid. Oni su dakako "jedno", odnosno jedan duh u dva duhovna tijela. Preciznije - prvo tijelo je duhovno a drugo je spoj duhovnog tijela sa zemaljskim dodatkom od krvi i mesa koje treba da kao takvo doživi produhovljenje u smislu „novog Adama“ (ako sam dobro shvatio taj pojam). Zašto  su dva tijela, bit će u nastavku objašnjeno.

               Dok je Sin Božji bio na Nebu, njegov duplikat Sin čovječji bio je na zemlji. Prvi je drugom izvor. Prvi je drugom „Otac“ jer proistječe iz originala. U zemaljskom riječniku otac (i majka)  znači stvorenju uzrok ili izvor novom stvaranju, novom životu. Ali Isus nije čovjek ili klasično stvorenje niti na zemlji niti na Nebu.  Dakle Isus nije niti poputa anđela koji su stvorenja. Bog nije mogao koristiti neki drugi pojam umjesto „Otac“ za odnos Boga (Oca) i Sina (Isusa) jer mu to zemaljski riječnik nije omogućavao.  Vraćam se odnosu Sina Božjeg i Sina Čovječjeg. Apostol Pavao je bio poprilično mudar čovjek pa je neuobičajenim filozofskim riječnikom sagledao odnos Sina Božjeg i Sina čovječjeg slijedećim riječima; „On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“ (Hebrejima 1:3). Ja koristim pojam emanacija, ali kao unutarnja emanacija ili unutarnje rađanje „od Boga Bog“, kad  Bog sebe duplira u novu vidljivu formu sa kojom se ne mijenja ili smanjuje njegova bit, odnosno kao što je Otac Bog, tako je i Sin potpuni Bog. Zašto to Bog radi, odnosno zašto je Sin Božji sebe duplicirao u Sina čovječjeg, sa kojom svrhom ? Kratko i jasno za početak; zemlja kao „podnožje Božje“ imalo je „upražnjeno mjesto“ jer nije bilo „kraljevstvo Božje“. I nju Bog treba da „osvoji“ i postanje njen vidljivi kralj tako da narodi zemlje mogu svog Boga neposredno slaviti i klanjati mu se „licem u lice“ kao što je to neposredni odnos Boga i stvorenja i na Nebesima.

          Kade Isus kaže „moj Otac“ on misli dakle na sebe Sina Božjeg, čija je unutarnja emanacija ili duplikat.  Otac Sinu Božjem je još viši identitet koji kraljuje na Nebesima nad Nebesima. Dakle sa uključivanjem zemlje u globalno „kraljevstvo nebesko“ Bog je poprimio novi personalni identitet pa sad imamo personalno trojstvo; Bog Otac, Bog Sin i Bog Sin čovječji.  Trenutno i nakratko Sin Čovječji se nalazi „zdesna“ Sinu Božjem na Nebesima i sa produhovljenim tijelom Isusa iz Nazareta čeka povratak na zemlju kao njen Bog. To je Isus u Matejevom evanđeoskom izvješću i poručio a u Otkrivenju Ivanu naglašava svoj identitet;  "Ja sam korjen i izdanak Davidov". Ovo je riječ iz Otkrivenja.

          Valja shvatiti; Sin Božji je Očev izdanak, jedinorođenac Očev, i ima korjen nebeski (nebeskog je porijekla) i kao jedinorođenac Očev je duplikat pa ne može reći da je „korjen i izdanak Davidov“. Tek Sinov duplikat obukao se u ljudskost ili čovječnost, a svoju zadnju inkarnaciju realizirao je u židovskoj lozi kao „korjen i izdanak Davidov“, nama poznat kao Isus iz Nazareta. Kod mudrih on je prepoznat kao Bog, emanacija emanacije, duplikat duplikata, otisak otiska bića Njegova. Pavao ga identificira kao onog (Isusa stijenu) koji je vodio Židove kroz pustinju i davao im duhovnu hranu (zakon), a apostol Ivan njegov duplikat (Sina Božijeg) vidi na nebeskom prijestolju kojeg Izaija sagledava kao Jehovu. Dakle Isus je Jehova, od Boga Bog. Ova „računica“ je „čista kao suza“.  Doduše Sin čovječji je mijenjao ljudsku odjeću i silazio više puta u tjelesnost, ljudskost što Isus  i potvrđuje. Tko ima oči vidjet će, tko nema neće vidjeti ili „nije mu dato“. Oni koji su opterećeni nenadahnutim ljudskim teologiziranjem imaju svoj problem i moraju ga rješavati molitvom za Istinu. Ako misle da su „u istini“ to je njihov odabir. Jednima će ipak Istina doći kao neprijatelj ili „Ne poznajem vas“. Isus je rekao da nema provjere, dokazi nam se ne daju. Ako se uzdamo u sladunjave riječi i uglađena farizejska djela onih kojima smo dali svoje povjerenje a time i svoje duše da prihvatamo njihova tumačenja Pisma, to samo znači da nismo bili dovoljno iskreni i dovoljno kucali za mudrost i spoznaju. Bili to vi ili bio to ja koji piše ovaj tekst, jer svi smo mi sklop osobnih istraživačkih konstrukcija i utjecaja sa strane. 
 
           Isus kao Sin čovječji duplikat je Sina Božjeg. Sin čovječji je za sebe rekao da je Sin Božji, dakle duplikat. Židovi su znali da postoji samo jedan Sin Božji i za tu titulu su imali volje da kamenuju onog tko sebe tako nazove  jer tada sebe "pravi Bogom", izjednačava se sa Bogom "a samo je čovjek". Oni su zapravo vjerovali da Sin Božji mora doći direktno sa neba a ne kroz zemaljsko rođenje. U tome je očito sva caka njihove zabune bez obzira što im je Izaija poručivao "Dijete nam se rodi". Oči su im bile slijepe.

             Ja često u svojim pisanjima to dupliciranje Oca i Sina zovem pojmom "emanacija" (uz dodatna obrazložanja) a nedavno sam shvatio da trebam koristiti uz glagolski izraz  „dupliciranje“  i pripadajuću imenicu „duplikat“.  Idem sad  na google naći definiciju za taj pojam: "Duplikat je drugi, identičan primjerak nečega (dokumenta, ključa, predmeta) koji ima istu vrijednost ili svrha kao original."

             Kad je Sin Božji izradio svoj duplikat imenom „Sin čovječji“ to je imalo za svrhu da funkcionalno i vidljivo kaop Bog bude prisutan i na Nebu i na zemlji. Kao što je na Nebu Bog, kojeg je Izaija vidio, a apostol Ivan to viđenje protumačio kao gledanje Sina Božjeg, tako će i na zemlji biti gledan i slavljen kao Bog i Otac (Izaija 9:5, pa Otkrivenje 21:7). Da, jasno je prema proroštvu, da će nekad  na zemlji nazivan Sin Božji ili Sin čovječji, kad zakraljuje na „novoj zemlji“ neće biti više tako nazivan već će se imenovati kao Bog i Otac. To potvrđuje i gornja definicija za „duplikat“.

             Zamislimo to i ovako; orginal dokument ostaje kod Boga Oca i sa njime kraljuje na Nebesima nad Nebesima. Kopiju tog dokumenta kao duplikat dobiva Sin Božji i sa njime zakraljuje kao Bog na Nebesima. To potvrđuje apostol Ivan kad tumači Izaijino viđenje Boga na prijestolju. Sin Božji izrađuje daljnji duplikat dokumenta svog kraljevanja i predaje ga svojoj emanaciji Sinu Čovječjem kako bi zakonski i ovlašteno preuzeo baštinu, zemlju i na njoj zakraljevao kao Bog i od zemljana nazvan Ocem jer je naznačio „Ja ću mu biti otac a on meni sin“.  Psalami masovno „bruje“ i pozivaju Boga (dakako Sina Božjeg) da zakaljuje, uspostavi svoje kraljevstvo na zemlji. Na blag način, bez „gvozdene palice“ Sin čovječji je to izvodio u razna vremena na zemlji, ali je posebno angažiranje odlučio da izvede sa odabirom „svog naroda“ i  „svoje zemlje“ kao okosnicu svog završnog plana sa zemljom. Tko razumije taj plan i poštuje ga, posebno je blagoslovljen. Isus je taj Bog Izraelov koji je njemu i Jeruzalemu slao proroke. U tom smislu to potvrđuje i ova „tajnovita“ Isusova poruka;  „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani. Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste“ (Matej 23:37).

             Tako imamo ovu sitoaciju; Bog Otac vlada na Nebesima nad Nebesima. Kao Duh Sveti sebe je nadalje duplicirao u Sin Božijeg i kao takav vlada na Nebesima. Ostaje nam još zemlja koja je "Božje podnožje" i na njoj još nema Božjeg kraljevanja. Ali bit će. Baštinik tog kraljevanja je duplikat od Sina Božjeg, a to je Sin Čovječji. Duplikat duplikata. On je taj "korjen Davidov" a ipak Bog jer kao duplikat ima istu svrhu orginala iz kojeg se duplicirao. Božje kraljevanje na zemlji događa se kad se duplikat duplikata upotrijebi a taj proročki momenat se sagledava sa ukazom "Zakraljeva gospod" (Otkrivenje 19:6, 11:17, Izaija 24:23).  A što radi kralj kad zakraljeva baštinom svojom? Uvodi red na svoj način jer je samostalan. Tad postaje i „Otac“ onima na zemlji (Otkr. 21:7).  U starom zavjetu Bog se poziva da dođe na zemlju i da svojom baštinom zakraljuje. Tada zemlja više neće biti Božje “podnožje“  jer će i na njoj biti Bog oblično prisutan. Za zemlju se bore i nadzemlje i podzemlje. Nadzemlje će pobjediti a podzemlje nestati u vječnoj smrti.

kraj   /možda/

[14. Ljubiti Boga i ljubiti Isusa istom kvalitetom ljubavi]

14.  Ljubiti  Boga i ljubiti Isusa istom kvalitetom ljubavi   

        Isus je učio o velikoj snazi ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, pa i neprijateljima.Tako je izjavio (Matej 22:37) najveću i najvažniju zapovijed: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“.  Za ljubav prema stvorenjima, bližnjima iznio je drugu zapovijed: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Matej 19:19).

       Možemo primijetiti da ljubav prema bližnjemu nije „svim srcem“ kao prema Bogu. Neko će reći da ne mora pisati, da svako ljubi sebe najviše ili „svim srcem“. Može tako ljubiti ali to je greška jer Isus o tome zbori; „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni “( Ivan 12:25).

        Sad ću izložiti onaj presudni stih koji zapravo govori da Isusa trebamo ljubiti kao i Boga, svim srcem. Zašto? Zato jer je naš Bog. „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“ (Matej 10:37). Kad je ovdje Isus upotrijebio riječ „više“ onda je htio reći da pretežita sila ljubavi treba biti na njegovoj strani a ne na strani najbližih. Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici (5:1) razotkriva i potvrđuje tu posebnu misteriju jednake ljubavi prema Bogu Ocu i Isusu kazavši; „Svaki, koji vjeruje, da je Isus Krist, od Boga je rođen; i svaki, koji ljubi onoga, koji je rodio, ljubi i onoga, koji je rođen od njega“. Bog Otac je „rodio“ Sina božanskim rođenjem. Isto rođenje u svom radu definiram pojmom emanacija ili unutarnje rođenje, za razliku od stvorenja koja su ivična stvorenja. Jasno je da je Ivan razumio to Očevo „rađanje“ Sina na taj način pa je i izjednačio ljubav prema Sinu jednaku ljubavi prema Ocu. Vjerujem da je i  taj stih kod ranih kršćanskih teologa utjecao na poznatu teološku uzrečicu „Od Boga Bog“ pošto su Isusa smatrali Bogom. Bog može roditi samo Boga a ne niže stvorenje.

         O takvoj ljubavi Isus je i pitao Šimuna tri puta „Voliš li me?“. Šimun mu je treći put odgovorio nešto zanimljivo; „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Samo Bog kao sve-prožimajući ili sveprisutni Duh Sveti može biti poznavatelj i naših najsitnijih detalja „srca“, ili kako stari zavjet  (Jeremija 11:20) govori o Bogu kao istraživaču „bubrega i srca“, što se potvrđuje i za Isusa u Otkrivenju 2:23. Isus je znao i za iznenađujuće slabosti srca koje će se dogoditi Petru kad će ga tri puta zanijekati iako se Petar prethodno uzdizao pred njim;  „Dat ću svoj život za tebe“.

         Netko pun ponosa  mnogo ljubi svoje imanje, svoju šumu i livade, no Izaija (1:29)  kaže da će se takvi zbog te pretjerane ljubavi zastidjeti pred Bogom.

         Isus je jako cijenio da neko da svoj život za svog bližnjega (Ivan 15:13). Međutim to je ljudski nivo ljubavi prema stvorenjima kad čovjek spašava tuđi život u nesreći ili se zalaže za njegova prava naspram zlih vlasti. Međutim dati život za Isusa u religijskom smislu priznanja vjere u Isusa, uzdiže se iznad takvih, prethodno navedenih tendencija.

[13. „Bog i Jagnje“ jedna osoba]

13.  „Bog i Jagnje“  jedna osoba

         Govoreći o Kristu kao Bogu Pavao (Titu 2:13) kaže; „Iščekujemo blaženu nadu i pojavu slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“  U 2. Solunjanima 1:12 također tako kaže   ; „Da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu - po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.“

        U 2. Petrovoj 1:1 apostol se obraća „onima koji su pravednošću našeg Boga i Spasitelja Isusa Krista stekli istu dragocjenu vjeru kao i mi“.

         Granville Sharpovo (engl. prosvjetitelj 17.st.)  gramatičko pravilo kaže da kada se dvije jedninske opće imenice koriste za opisivanje osobe, a te dvije imenice su spojene aditivnim veznikom, a određeni član prethodi prvoj imenici, ali ne i drugoj, tada se obje imenice odnose na istu osobu. Ovo načelo semantike vrijedi u svim jezicima.

          Kad Otkrivenje opisuje Boga na prijestolju i govori o njemu onda govori isključivo o Isusu i njegovom prijestolju jer on je taj koji dolazi na zemlju kraljevati. Kad se opisuje zaklano jagnje uz Boga na prijestolju onda je to jagnje samo slika jagnjeta ili simbol Isusuve žrtve. To jagnje ne govori jer je mrtvo, ali Bog na prijestolju govori, a taj govor je Kristov. I kad Otkrivenje piše da jagnje otvara pečat onda to čini Bog Isus na prijestolju.

        Otkrivenje 7:17 piše;  „Jagnje koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ Onaj koji je na sredini prijestolja taj je i Bog. Isus dolazi kao spasitelj i utješitelj, i on je taj Bog koji otire „svaku suzu sa očiju“.

         Otkrivenje 7:10, 14:4, 21:22 govore o „Bogu i Jaganjcu“ na prijestolju i tu se podrazumijeva jedna osoba. Da se je željelo informirati o dvije osobe onda bi se naznačilo uz Boga i njegov Sin, Jaganjac. Da su „Bog i Jaganjac“ jedna te ista osoba jasno je iz poziva na kraju Otkrivenja; „Dođi Isuse“. Da uz Isusa dolazi „i Bog“ onda bi se tako i naznačilo,  prvo Bog dakako pa onda i Isus uz njega, uz zamolbenu riječ množine „dođite“. 

[12. Novi Jeruzalem, prijestolje Božje i Jaganjčevo]

12.  Novi  Jeruzalem,  prijestolje  Božje  i  Jaganjčevo

         Sin Božji kao Sin Čovječji ili Isus Nazarećanin dolazi kraljevati na zemlju. To je obećao apostolima. Prije samog kraljevanja dolazi spasiti Izrael od napadača na njega, suditi napadačima na Izrael i svim drugim stanovnicima cijele zemlje, te spasiti pravednike.  Prvi pravednici i sveci zemlje dolazit će iz Jeruzalema i biti učitelji i vladari svijeta.

          Isus doduše dolazi u stari Jeruzalem i na staru zemlju. Ali Jeruzalem u Izraelu bit će obnovljen jer starozavjetna proročanstva su nagovijestila njegovu obnovu u kojoj će čak učestvovati sinovi neprijatelja Izraelovih (muslimani i Arapi okolni) koji će dolaziti raditi i donositi darove u zlatu i drugim dragocjenostima. Prije svega dolaze da se poklone kralju zemlje Isusu Kristu, koji je „gvozdenom palicom“ uveo početni red na zemlji.

          Izaija 66:23 o tome piše: „Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jehova. Taj Jehova je Krist. A u stihu 11:10 Izaija piše o Mesiji: “Dogodit će se, u onaj dan, da korijen Jesejev  bit će uzdignut kao barjak narodima, narodi će ga tražiti, a slavno bit će njegovo boravište.“ Vidjeti o tome i Rim. 15:12. Lice Božije o kojem piše Izaija, i kojem će se klanjati svi u Jeruzalemu je zapravo lice Mesije.

         „Tada će grnuti k njemu svekoliki narodi. Mnogi će narodi ići tamo i govoriti - Dođite da idemo na goru Gospodnju, u kuću Boga Jakovljeva! Neka nas on uči svojim putovima! Mi hoćemo hoditi stazama njegovim, jer nauka izlazi sa Siona i riječ Gospodnja od Jeruzalema.“ (Izaija 2: 1-5)

          O hodočašću  naroda svijeta  u Izrael, Jeruzalem početkom milenijumskog kraljevstva piše i Zaharije: „Tada će svi, preostali od svih kolikih naroda neznabožačkih, koji su išli proti Jerusalemu, dolaziti od godine do godine da se poklone kralju, Gospodu nad vojskama, i da svetkuju blagdan sjenica“ (14:16).

         „Ovako veli Gospod nad vojskama: U one će dane deset ljudi od svih jezika neznabožačkih naroda uhvatiti jednoga Judejca za skut i reći - Hoćemo da idemo s vama; jer smo čuli, da je Bog s vama.“ (Zah. 8:23)

          Jeremija (3:17) također prorokuje o Jeruzalemu; „U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati prijestolje Gospodnje. Svi će se narodi neznabožački skupiti tamo, k imenu Gospodnjemu u Jerusalem, i ni jedan neće više ići za prkosom svojega opakog srca.“ Svijet današnjeg kršćanstva, a da se ne spominju i drugi narodi svijeta od strane proroka tretiraju se kao „neznabožački“ narodi u odnosu na prve svece Jeruzalema za koje prorok kaže „Svi će poznavati Boga i nitko nikoga neće učiti o Bogu.“

          Tada Isus nastupa kao „Savjetnik divni, Bog Silni, Otac vječni, princ mira kako je to nagovijestio Izaija u 9:6.  On će zakraljevati „na prijestolju Davidovom“ jer je Davidovog roda, i vječno će kraljevati. A to je Izaijino proroštvo povezano uz njegov stih u 7:14  „začet će djevica i roditi sina“. Ta tog Isusa koji je uskrsnuo i „uzašao na nebesa“ stoji da će tako i sići.

           I Jeremija  u stihu 23:5 navješćuje vladara Izraela i zemlje; "Evo dolaze dani - riječ je Jehovina - podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati - Jehova, Pravda naša.“ Taj izdanak pravedni je Isus. Ako je pravedan, dobar onda je i Bog, jer Isus je kao uniženi čovjek rekao da je samo Bog dobar ili pravedan. Dok je Isus na zemlji živio kao ponizni sluga a ne Bog kralj, nije dozvoljavao da ga se naziva „dobri“ ili  „pravedni“ te je prigovorio onom  čovjeku „samo je Bog dobar“. Nije dozvoljavao jer nije mogao osigurati dobro i pravednost narodima. Ali kao u gornjem stihu što je rečeno, kad bude demonstrirao svoje boštvo i kraljevanje gvozdenom palicom na zemlji nazivat će ga se „pravedni“.  Ali kad je sebe imenovao duhovnim pastirom crkve onda je rekao da je „dobri pastir“. U toj funkciji ne odbacuje pojam „dobri“.

          I u Miheju 5:1(2) imamo mesijanski proročki stih da će  kralj Izraela biti onaj što se je rodio u Betlehemu. Pošto kraljevanje podrazumijeva neposredno vladanje, jasno je da će Isus doslovno doći.  

         Nakon njih, okolnih naroda Izraela, u Jeruzalem dolaze i svi drugi preživjeli narodi svijeta jer je proročki nagovješteno obveza naroda na hodočašće u Jeruzalem.  U određenoj mjeri i cijeli svijet ulazi u obnovu, kako materijalnu tako i duhovnu.  

        Tek nakon tisućugodišnjeg Kristovog  kraljevanja i kratkog razvoja zla na zemlji, pobune zla i njenog uništenja zauvijek, dolazi do nastanka „novog Neba i nove zemlje“. Tako i na mjesto starog Jeruzalema dolazi sa Neba „novi Jeruzalem“ (Otkrivenje 21:2).

        Otkrivenje 21:3    nas izvještava;  „I začujem jak glas s prijestolja: "Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.“ Taj Bog na zemlji je Krist, Mesija. Sa „novom zemljom“ ni smrti više neće biti (21:4). Taj stvarni Bog dalje veličanstveno izgovara (21:6); "Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava“. Isus je na križu izgovorio jednu omegu „Svršeno je“, zna se za njega da je Bog ili „početak i svršetak“, „prvi i posljednji“, a „vodu života“ obećao je i Samarićanki na bunaru.

           U Otkrivenje, u nizu gornjih stihova (21:7) Bog (Krist) kaže još ovo; „To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.“ Ovdje Krist razotkriva svoj bog status i svoje očinstvo nad nama jer je to kod Izaije (9:6) nagovijestio kao „Otac vječni, Bog silni“. Tu još kaže da će to naše ostvarenje sinovstva biti „baština pobjednikova“. To je Krist i u Otkrivenju 3:21 obećao; „Tko pobijedi, dat ću mu da sjedi s mnom na prijestolju mojemu.“ Obećao Bog, obećao Krist. Svojim prvim učenicima, dvanaestorici, obećao  je da će sa njim kraljevati na zemlji i  kao kraljevi suditi nad 12 plemena Izraelovim. Dakle, po povratku Isusa na zemlju, sa njim se vraćaju apostoli i oni koji su bili privremeno uzneseni na Nebo jer je rekao da ga njegovi najbliži, njih 144000 prati „kud god on pođe“. A Jehošua dolazi u Jeruzalem ili prijestolnicu svog kraljevanja na zemlji. Tad će se ostvariti starozavjetno Božije (Jehošuino) obećanje; „Ponovo ću tebe izabrati Jeruzaleme“ (Zaharije 1:17, 2:12)

            Iz gornjih stihova razotkrili smo kako se Bog Ivanovog Otkrivenja razjašnjava kao Isus, ali idemo to još dublje utvrditi kroz izraz u Otkrivenju „Bog i Jaganjac“ koji se u tom smislu može utvrditi kao jedna osoba a ne dvije. Za to će nam poslužiti i ovi stihovi Otkrivenja (22:3-4); „I prijestolje će Božje i Jagnjetovo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati, i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima“. Možemo primjetiti da imamo jedno prijestolje, zajedničko. Sluge njegove će se klanjati njemu ili „mu“ a ne njima. Gledat će lice „njegovo“ a ne lica njihova. Ime „njegovo“ će biti na njihovim čelima, a ne imena „njihova“. I apostol Pavao u  2.Timoteju 4:8 govori o Gospodinovom (Isusovom) dolasku kao sucu pravednom koristeći riječi „njegov dolazak“ u jednini.

          I na drugim mjestima u Otkrivenju gdje se spominje zajedno  „Bog i Jaganjac“ možemo utvrditi da se radi o jednoj osobi Isusu kao Bogu i Jaganjcu. Nemamo tu priče da na prijestolju sjedi Bog a pokraj njega  „zdesna“ Jaganjac ili da Jaganjac prebiva „u krilu Očevu“. To su termini za druga tematska teologiziranja vezana za Nebesa.  Čak štoviše, u Otkrivenju 7:17 piše da je Jaganjac „nasred prijestolja“.  
        

[11. Jehova će baštiniti zemlju – Krist zakraljuje svojom baštinom]

11. Jehova će baštiniti zemlju – Krist zakraljuje svojom baštinom

         U ovom poglavlju ključna riječ je „baština“ ili „nasljedstvo“. To je nešto što osoba trenutno ne posjeduje i ne uživa ali je u čvrstom obećanju da će u budućnosti posjedovati.

         Bog dakako posjeduje ovu planetu zemlju, ona je njegova. Na njoj djeluje Božji zakonom sjetve i žetve. Na taj impersonalni način Bog kraljuje zemljom i njenim narodima jer ništa ne može izbjeći kazni njegovog zakona „sjetve i žetve“. Satanino kraljevanje  zemljom je stoga prividno, uvjetna igra riječima. Kao što se čovjek milijarder na zemlji može osjećati moćno, ili kao što se trenutno prva politička faca  SAD-a i svijeta Donald Trump osjeća gospodarem svijeta i pokreće svoje ratove, tako se i Satana može osjećati moćna nad mnogim ljudima, ali to ne znači da je stvarni kralj svijeta.

        Ako je tako, onda je prividno problematična starozavjetna poruka da će Bog baštiniti zemlju, da je zemlja njegova baština ili ono što će dobiti u nasljedstvo, jer to bi značilo da zemlja trenutno nije njegova. Idemo vidjeti neke stihove. Psalamista poziva Boga (82:; „Ustani, Bože, sudi zemlji; jer su tvoji po nasljedstvu svi narodi.“ Kako je Bog naslijedio narode?  Također psalam 91:1  piše;  „Bože, pogani su došli u nasljedstvo tvoje, oskvrnuli su sveti hram tvoj, Jeruzalem su u ruševine pretvorili.“

          U postanku 15:3 Abram se žali Bogu da nije kao potomka dobio nasljednika ili baštinika: "Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj sluga rođen u mojoj kući biti baštinik moj. Ali gle, odmah riječ Gospodnja dođe mu ovako: "Neće taj biti baštinik tvoj, nego onaj koji će izaći od tebe, bit će baštinik tvoj."  Mojsije je ovako rekao Bogu (Pnz. 9,26,29) : „Gospodine moj, Jehova! Ne uništavaj naroda svoga, baštine svoje koju si izbavio u svojoj veličajnosti i svojom moćnom rukom izveo iz Egipta. Oni su ipak narod tvoj i baština tvoja“.  

          Iz gornjih citata jasno je da su Mojsije i psalamisti imali uvid u Božji plan da će Bog, konkretno Sin Božji  jednom preuzeti svoju baštinu i zakraljevati na zemlji. Jasno je da preuzimanje baštine znači  i neposredno sjedanje na prijestolje, službeni čin inauguracije.  I kad Ješua ili  Isus  inauguracijski zakraljuje na zemlji on tada postaje njen doslovni Bog i Otac.  To su informacije iz Izaije (24:23), pa Otkrivenje 11:17, 19:6, stihovi koji govore da će Bog zakraljevati na zemlji. Stih 20:4 iz Otkrivenja je jasan; Krist će zakraljevati, on je taj stvarni Bog kojeg je i Izaija (9:6) na taj način jasno nagovijestio. Svaka teološka kombinacija koja kaže da je Sin kao kralj samo predstavnik za Boga na zemlji i da je Bog kralj, a Krist nije Bog, ima svoj poraz na kraju Otkrivenja kada apostol poziva Sina sa riječima;  „Dođi Isuse“. Pošto je taj apostol vidio da dolazi „Bog i jaganjac“ njegovo sagledavanje Sina kao Boga kroz  poziv „dođi Isuse“ je očito više nego jasna. Inače bi tim „skraćenim“ pozivom jako uvrijedio Boga jer ga „nije“ prvog pozvao, zapravo „nije“ ga nikako pozvao već samo Isusa.  Spomenuo sam gore Isusovu očekujuću kraljevsku inauguraciju ili službeno obogovljenje („od Boga Bog“ kako su to znali reći rani teolozi). Do tada Isus, iako Bog, samo je dobrovoljno uniženi „Sin Čovječji“ čak i dok je „zdesna Bogu“, sebi kao „Sinu Božjem“ koji kraljuje na Nebesima. Do tada vrijede one Isusove riječi u Ivana 20:17 „Idem ka svome Bogu i vašem Bogu, svome Ocu i vašem Ocu“, koje treba razumjeti u kontekstu drugih poruka.  Kao i druga „problematična“ Isusova izjava u Ivan 14:6  "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“   Kojem to Ocu dolazimo ili odlazimo? Ne idemo na Nebesa jer naš Otac dolazi sa Nebesa i zakraljuje zemljom kaže Izaija u 9:6 navješćujući Sina kao Boga, Oca i kralja zemlje. Čak i one zemaljske duše koje će privremeno biti uzdignute na Nebo u Isusovoj intervenciji da izbjegnu velike nevolje, vratit će se na zemlju da kraljuju sa Isusom jer ga prate kud god on pođe (kaže Otkrivenje) jer Sin Čovječji dolazi na zemlju da njome vječno kraljuje. Ti koji su privremeno uzdignuti na Nebesa su ujedno i informirani svjedoci da su Sin Božji i Sin čovječji jedan Bog u dvije tjelesne pojavnosti.