Starozavjetni ukazi na Krista kao Boga -.novozavjetno pozivanje na njih

[Vrtlar888]

             U V O D        

 
          Da bi lakše razumjeli smijer ovog mog dokazivanja o Kristu kao Bogu, valja mi odmah u početku ukazati na prethodnu teoriju; Sin sa Ocem dijeli bog svojstvo JHVH temeljem suvlasništva nad zajedničkim Duhom Svetim, odnosno zajedničkom impersonalnom prisutnošću unutar istog. A to znači da u personalnom smislu imamo dvije JHVH osobe; prva koju nazivamo Bog Otac i druga  Bog Sin koja je manja od prve jer unutar Duha Svetog raspolaže sa jednim (središnjim) duhom, dok Otac raspolaže sa ostalih šest perifernih duhova. Tu strukturu odslikava izjava   starozavjetnog proroka Izaije (11:2) koji nas informira da na Mesiji počiva šest darova Duha Svetog.  Sedmi dar je Mesijin pa ne počiva na njemu, odnosno ne može počivati sam na sebi. Duh Sveti je dakle sedmostrukturalan, te se sastoji od “sedam duhova” (Otkrivenje 1:4). Ovo biblijsko dokazivanja zadržat ću za svoj poseban rad, a ovdje tek informacija da je Duh Sveti zajednički i po tom zajedništvu Otac i Sin su “jedno”, dok u personalnoj pojavnosti imamo dvije forme; Boga Oca koji kraljuje na Nebesina nad Nebesima, i Boga Sina koji kraljuje na Nebesima.  Oni koji pokušavaju negirati Sina Božjeg kao Boga ili druge božanske osobe, trebali bi moći objasniti zašto postoje židovski termini  svet i svetiji, pa termini Nebesa i Nebesa nad Nebesima, pa i sama zemlja ispod Nebesa.

           U “podnožju” Nebesa imamo zemlju (i podzemlje) na kojoj će Sin Božji imati svoju emanaciju (poduplavanje) imenom i formom kao “Sin Čovječji” koji će sa tim ovjekovječenim tijelom poput “novog Adama”, sa kojim je otišao u Nebo, sa Neba i sići te  biti kralj  Izraela i cijele zemlje, njihov Bog, naš Bog.  

          U te dvije temeljne vlasti ili dvije vladajuće sile na globalnom Nebu vjerovali su židovski učitelji u period između dva hrama.  Poslije je to učenje prekriveno i zabranjeno, a sva intelektualna energija teologa uglavnom je bila usmjerena na Oca koji je “jedini” Jehova ili JHVH, a ne na Mesiju. Ali imamo biblijskih sitoacija kada se ime JHVH ili Jehova odnosi i na Sina, tako da imamo dvije JHVH osobe u suodnosu. Razmotrit ćemo odmah uvodno takve pozicije u bibliji prije nego krenem na opširnu analizu čitavog niza takvih primjera.  
                                    
          Najzanimljiviji primjer je kod proroka Hošea (1:7);  “A kući Judinoj iskazivat ću milost i spasit ću ih Jehovom, Bogom njihovim. A neću ih spasiti lukom, mačem i ratnom spravom, niti konjima i konjanicima."

          Ovaj stih govori o dvojici JHVH gdje prvi JHVH govori da će Izrael spasiti pomoću drugog JHVH, Gospodinom Bogom Izraelovim ili “Bogom njihovim”.      Taj “Bog Izraelov” je dakle posebna personalna bog figura. Nju kao Isusa razotkriva Pavao.  U 2. Samuelovoj 23:3 pisac nas izvještava da mu je govorio Bog Izraelov, stijena Izraelova. U 1. Korinćanima 10:4 Pavao nas izvještava. „A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.“ Ako su Židovi „pili“ iz duhovne stijene to znači da im je Riječ i Zakon dao sam Krist, kojeg su oni imali kao Jehovu, koji se tako i predstavio.
   
          I iz Izaije 48:16 možemo vidjeti da je jedan JHVH poslao drugog JHVH da djeluje nad Izraelom. U jednom od podnaslova također ću vas susresti sa argumentacijom da je Izaija na  nebeskom prijestolju vidio Isusa Jehovu, a tu činjenicu objavljuje apostol Ivan.

          Sam Isus govorio je da ima Slavu ili Duha Svetog kod Oca i “prije postanka svijeta” što ukazuje na sitoaciju iz vječnosti. Sablaznio je Židove svojim ukazom “ja jesam” koje je Jehovino ime. Uz to glagolsko ime koristio je i titulu “Sina Božjeg” koju su Židovi smatrali drugom silom na Nebu ili JHVH br. 2. Temeljem toga je i optužen da se naziva Bogom pošto su shvatili da se ne odlučuje postati kralj  židovski  i na način kojeg su očekivali. A njihov kralj bio je sam Bog.  Isusu to nije bio primarni cilj u razgovoru sa Židovima jer se je “odrekao svoje jednakosti sa Bogom”, objašnjava Pavao, pošto se je u prvom dijelu svoje misije trebao predstaviti kao čovjek sa svim svojim ograničenjima, osim odsustva  ljudske mane griješenja.

           U starozavjetnim proročanstvima imamo dakle čitav niz događanja kao proročko mesijanskih predskazanja koja govore o aktivnostima Jehove Boga, a u novozavjetnim izvješćima te prorokovane aktivnosti su realizirane kao Kristove aktivnosti ili se predskazuju kao njegove koje će on realizirati u posljednjem vremenu ljudske povjesti. Idemo sagledavati te proročke situacije:

[Vrtlar888]

1.  Jehova kralj Izraelov – Isus kralj Izraelov

          Jehova je kralj Izraelov. To je bio dogovor Židova i Jehove. Kada je Izraelski narod odstupio od tog ugovora i poželio ljudske neposredne kraljeve koji će ih voditi tada su počeli problemi sa Izraelom. Sa pomirenjem Židova sa Bogom, u milenijskom vremenu Bog dolazi u Izrael, spašava Židove i postaje njihov kralj. Taj kralj je Sin Božji. Ali kad bi Sin Božji napustio svoje nebesko kraljevstvo i prijestolje na Nebesima i došao na zemlju kraljevati on bi se degradirao na niži položaj. Da se to ne dogodi on izvodi svoje tjelesno dupliranje ili emanaciju u obliku Isusa Nazarećanina koji kao takav ulazi u vječnost, prvi od ljudi, prvi novi Adam i postaje vječni vladar ili kralj na novoj zemlji. Iz biblije imamo ukaze da je Bog kralj Izraelov i da će doći suditi svijetu, ali i vladati na zemlji od milenijskog vremena.

         Sad slijede dokazi da je to upravo židovski Jehošua ili grčki rečeno Isus koji će doći i zasjesti na prijestolje u Jeruzalemu. Iz starozavjetnih ukaza znamo da je kralj Izraelov isključivo Bog, dok su nastali židovski kraljevi predstavljeni kao loša izvedba u nastanku loših židovskih želja i izbora. Sa Jehošuom stvari se postavljaju ili vraću ponovo na pravo mjesto kada Židovi nisu imali kraljeve jer im je kralj bio sam Bog. Krist je Bog i kralj Izraelov te dolazi Izraelu i svijetu u vidljivoj formi. Niti Pilat, kao postavljeni rimski vladar u Izraelu nije pogriješio kada je na Isusovom križu napisao “ovo je kralje Izraelov” jer se je htio narugati Izraelskoj prvotnoj tradiciji i vjerovanjima o Mesiji kao Bogu i time ovjenčati svoju nadmoć nad Izraelovim Bogom.

          Zaharije u stihu 9:9 prorokuje; „Raduj se glasno, kćeri sionska! Kliči, kćeri jeruzalemska! Evo, kralj tvoj dolazi k tebi, pravedan i kao spasitelj, pun poniznosti. Jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“

          Kralj sionski dolazi na Sion u fizičkom tijelu, jašući na magarcu. To je bio Isus (JHVH). Taj nenasilni Isus već se spominje u slijedećem stihu (9:10) kao fizički oslobodilac Izraela od napadača na njega, spasitelj Izraela u posljednjem vremenu; "Iz Efraima uklonit ću bojna kola, i konja iz Jerusalema. Bit će uništeni i lukovi ubojiti. Jer će on navijestiti mir narodima. Vlast će njegova dosezati od mora do mora, od Eufrata do krajeva zemlje.“ Kakva nevjerovatna stvar; stih jedan do drugog a zapravo opisuju dva dolaska Isusova u velikom odmaku vremena između, trenutno više od 2000 godina.  Osim što je taj spasitelj Isus, on je kod Zaharija (9:16) nazvan Jehovom;  “Jehova Bog njihov spasit će ih u dan onaj; kao stado on će pasti narod svoj.”

            Mesija se ustoličuje u Jeruzalemu kao kralja Izraela i cijelog svijeta. Nebeski Sin Božji ostaje na Nebu i ima svoje kraljevstvo, a njegova emanacija ili Sin čovječji u posljednjem utjelovljenju kao Isus Nazarećanin u produhovljenom ili proslavljenom zemaljskom tijelu koje  ulazi u vječnost, vraća se sa Neba da kraljuje Zemljom, i kako prorok Danijel o tome govori „njegovom kraljevstvu neće biti kraja“. Neke istraživače biblije i teologe od ovakve informacije će „zaboljeti glava“ jer su totalna novina i nisu se sa istima susretali niti kao sa teološkom tezom. No neki od njih imali su svakako razna pitanja i nejasnoće u glavi koja su morali ostaviti „sa strane“. Sa ovom mojom analizom neke stvari im mogu „sjesti“ u spoznaji.

            Zaharije u 14:1-5 izvještava o Jehovinoj kazni nad Jeruzalemom i njegovo opkoljavanje od strane susjednih naroda,  o Jehovonom spasenju Jeruzalema kroz borbu i boravku njegovom u Jeruzalemu (14:9) gdje će mu dolaziti i klanjati narodi svijeta (14:16). „Jehova će biti kralj nad svom zemljom. Kralj kraljeva i Gospod nad vojskama.“ To je Jehovina titula. I Isusova također (Otkrivenje 17:14). Bog u tijelu. To je Isus zapravo (Zaharije 9:9) koji na magarcu ulazi slavno u Jeruzalem. „Dođi Isuse“ piše Otkrivenje na kraju (22:20). I evanđelja govore o tom Isusovom dolasku. U Ivanu stih 12:12, Luki 19:35, Marku 11:7 kao i Mateju 21:1-17. U Marku stih 11:3 Isus kaže da vlasniku magaraca mogu reći da će ih trebati za Gospodina (Jehovu) inače ne bi za čovjeka dali. Vlasnik nije znao da je za Isusa. Ali Isus nije izvršio prevaru vlasnika magarca jer on je taj Gospodin, Bog Izraelov koji će magarca uzjahati. Cijeli događaj iz naznačenih evanđelja opisuje Isusov slavni ulazak na magarcu u Jeruzalem. Isti događaj povezan je i sa starozavjetnim proroštvom iz Psalam 118:19-29 gdje se moli spasenje od Jehove sa riječju „hosana“. Hosana – je molitva Jehovi, a Isus je dobio tu molitvu od djece. To su vidjeli farizeji pa su bili ljuti i tražili od Isusa da ih ušutka. Psalam 8:1-2 kaže da je Jehova u usta djece, koja ne znadu ništa, dao riječi da slave njega kao spasitelja. Isus se pred farizejima poziva na taj psalam da vide da se taj psalam sada događa pred njima (Matej 21:16 i dalje). Taj događaj još bolje razjašnjava i Ivanovo evanđelje; 12:14 „A kad je Isus našao magare, sjeo je na njega, kao što je napisano: Ne boj se, kćeri sionska! Gle, kralj tvoj dolazi.“ Onaj koji govori „Spasi nas Sine Davidov“, tome je proroštvo reklo „Ne boj se, kćeri Sionska“. Doduše imamo drugačije zapisano¸u Zahariju 9:9 ; „Raduj se kćeri sionska kralj tvoj dolazi“, ali raduje se onaj tko se boji i kome dolazi spasitelj.

           U Ivana 1:49 Isus imenuje Natanaela kao „pravog Izraelca u kojeg nema prevare“, koji Isusa prepoznaje ovim riječima; "Učitelju, ti si Sin Božji, ti si kralj Izraelov". Pojam „Sin Božji“ Židovi  su razumjeli kao izraz za Boga, drugu božansku osobu, ili drugu nebesku silu. Židovi su prigovorili Isusu da prema zakonu treba umrijeti jer se naziva Sinom Božjim (Ivan 19:7).  Apostol Ivan u  5:18 izvještava isto; “Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom”. Naglašavam, Ivan ne govori da su židovske optužbe lažne, on jednostavno i jasno kaže da je Sin Božji izjednačavajuće ili isto što i Bog. U stihovima od 19 i dalje Isus govori da je njegovo ponašanje usklađeno sa Očevim. Jasno, jer su jedan Bog.

             Da su Židovi znali da je Mesija Bog jasno je i iz njihovih očekivanja da kao Bog nadvlada ne samo rimske osvajače nego i da sebe spasi od onih koji ga napadaju. Tako su mu prigovarali da siđe sa križa (Matej 27:40, Marko 15:31, Luka 23:35). Osim farizeja koji su tražili da sam sebe spasi čak je i jedan od razapetih na križu pokraj njega znao da to treba učiniti; “Jedan od zločinaca, što su visjeli na križu, hulio je na njega govoreći: Zar nisi ti Krist? Onda spasi samoga sebe i nas” (Luka 23:39). I učenici Isusovi su nakon njegove smrti zaboravili na njegovo obećanje da će nakon tri dana uskrsnuti. Svi su od njega kao Boga tražili ili očekivali da odmah nadjača nasilnike oko sebe, bilo prilikom pokušaja uhićenja ili razapinjanja na križ. A Isus je jasno rekao da će sam svoj hram uskrsenjem podići (sagraditi) nakon tri dana (Ivan 2:19). Doista, Bog sam sebe uzdiže.

         Isus nije htio sebe nazivati pojmom “Bog” jer je isti u svijesti Židova bio rezerviran za Oca, prvu silu na Nebu, dok je druga sila vezana uz Mesiju. Iako je Sin Božji također Bog, Bog i kralj zemlje, njegova inauguracija kao Boga i kralja vezana je uz Mesijin baštinski odnos prema zemlji, budućem kraljevstvu Božijem.

           Natanael je očito znao to židovsko vjerovanje o dolasku Mesije ili Boga na zemlju. I što ga je kod Isusa impresioniralo da ga je odmah priznao Bogom? Kad je sa čuđenjem upitao Isusa odakle ga poznaje on mu je odgovorio da ga je vidio pod jednim stablom prije nego ga je apostol pozvao. Jasno mu  je bilo da je tako sveznajući i sveprisutni samo Bog.

            Ponavljam u jasnijem razrješenju; Bog kao Otac (Sinu Božjem) prebiva u „nedostupnoj svjetlosti“ kao najjačoj prezentaciji sebe u Nebesima nad Nebesima  i nije ljudima dostupan niti kao onaj koji pokazuje, govori, nagrađuje, kažnjava i ubija. Niti je Sotona tamo dobio pristup, tamo pobunu nije pravio, već na Nebesima. “Nova Nebesa i nova zemlja” njihovo čišćenje  ne zahvata Nebesa nad Nebesima. Bog kao Sin Božji također ne silazi u niže svjetove da bi činio slično jer ni njega grješni čovjek ne može vidjeti „a ostati živ“. U naš svijet i podzemlje silazi najniži aspekt Boga, Sin Čovječji, koji je sam sebe zasjenio da bi ga niža stvorenja, manja od najmanjih anđela mogla gledajući podnositi a da ne poginu. I time se ispunjava Božja pravednost – da i ta stvorenja gledaju Boga i klanjaju se Bogu. Svoj potpuni gospodarski sjaj kao preobraženje, Sin Čovječji će manifestirati u milenijskom kraljevstvu i na „novoj zemlji“.

          To što je Bog stvorio stvorenja različitog stanja duhovnog sjaja, moćnija i manje moćna možemo u svojoj ograničenosti gledati kao nepravdom ili različitom raspodjelom, ali sama stvorenja u svom krugu života osjećaju se ispunjeno ili kao „puna čaša“ i nemaju tih problema prigovaranja  jer „ne znadu za bolje“. Ne može glina prigovarati lončaru za oblik u koji ju je lončar stavio (Jeremija 18:69). Slično Isus kraljevstvo nebesko sagledava  kroz prispodobu o gospodaru koji svoje tri sluge privremeno ostavlja sa različitom količinom zlatnih talenata na čuvanje i umnožavanje; pet, dva i jednim talentom. Tom prispodobom Isus je potvrdio nešto što i postoji različito između sebe; Nebesa nad Nebesima, Nebesa i zemlju. Ako to shvatimo kao ponižavanje stvorenja jer svi ne žive u jednako moćnom Svjetlu i blagoslovu onda treba da znamo da Bog i samog sebe ponižava jer sa svoja tri nejednako jaka svjetlosna duhovna tijela prebiva sa svojim stvorenjima na najvišim Nebesima nad Nebesima poznat kao Bog Otac, zatim na Nebesima poznat kao Bog Sin, i na zemlji, zemaljskim svjetovima kao Sin čovječji, ali Bog. Kad ovdje govorim o „različitom duhovnom sjaju“ stvorenja ali i samog Boga koji sebe zasjenjuje onda to nekome može da liči malo na filozofsko fantaziranje, ali to je nadalje potpuno u skladu sa pojmovima „svetinja“ i „svetinja nad svetinjom“. U narednom podnaslovu o Izaijinom viđenju koji na Nebu vidi Jehovu na prijestolju a za koje viđenje apostol Ivan kaže da  vidi Krista ulazimo u argumentirano mat dokazivanje svega rečenog u ovom podnaslovu.

           Na sva ta tri mjesta Bog ima svoja prijestolja kao simbol vladarstva. Ovim zakraljevanjem na zemlji Bog se ovjekovječuje u personalno trojstvo, a ipak je jedan Bog. A Duh Sveti je četvrti Bog pa imamo sveto četverstvo? Ne, Duh Sveti je izvorni sušti Bog a personalni emanirani ili kristalizirani bog oblici su njegove dodatne unutarnje transformacije dimenzionalnog proširenja. Bog može imati ne samo dva ili tri svoja personalna emanirana oblika, može ih imati milijarde i bilijarde, a da opet sve te vidljive forme Boga budu jedan Bog. To sebi omogućava svojim Duhom Svetim. Pomoću sebe Duha Svetog Otac, Sin i Sin čovječji su zadržali svemoć, sveznanje i sveprisutnost jer imaju Duha Svetog kao svoju ulaznu i izlaznu silu, dah.

            A što je iznad svega toga i prije svega toga i u čemu je sve to što jeste, sve što postoji? Praizvor je dakako Bog Duh Sveti ili vrijeme Duha Svetoga kao suštog Boga, jedini koji bijaše „prije sveg stvaranja“. Ova dubina ili ako ga hoćete nazvati i daljnje „kompliciranje“ nije tema ovog rada.  Ali to nije niti dio Isusove “potpune” priče jer Isus  jasno kaže “Imao bih vam štošta kazati ali niste sposobni da nosite” . Ali kad će se to dogoditi, kada će biti sposobni? Za većinu preživjelih ljudi ta čistoća uma, mudrosti i svetosti realizirat će se tek u Isusovom milenijskom kraljevstvu jer će i narodi svijeta kao “pogani” dolaziti u svetu goru Jeruzalem, gdje kraljuje Krist da bi čuli daljnje duhovno obrazovanje i Božji zakon.

           Onom Bogu, kojeg proroštvo tako naziva, koji dolazi na zemlju kao spasitelj, sudac, kralj Izraela i cijele zemlje posljednji stihovi Otkrivenja posvećeni su kroz riječi; „Dođi gospodine Isuse“. Apostol zna da zove Boga, onog Boga koji je proročki najavljen Izraelu kao spasitelj i kralj.

[Vrtlar888]

2.  Jehovina istočna vrata u Jeruzalemu – Kristova vrata       

           Znamo da je Isus Nazarećanin sa Maslinske gore sišao na istočna vrata u Jeruzalem i tamo od naroda dočekan kao Mesija i kralj Izraelov. Ta vrata u Jeruzalemu su nazvana i „zlatna vrata“ jer su jedno vrijeme bila ukrašena ili zlatom pozlaćena. Isus oko struka nosi zlatni pojas.To je izvješće od proroka Danijela i knjige Otkrivenja.Ta vrata su su Isusova vrata, Isusa Boga Izraelovog.

           Prorok Jezekilj nas u stihu 44:1-2 izvještava o tim vratima kroz koja je prošao Isus bogočovjek; „I reče mi Jehova: "Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jehova, Bog Izraelov, kroz njih prođoh - zato neka budu zatvorena.“ To je zapravo mesijanski, proročki stih koji u svršenom vremenu govore o budućnosti. Ta vrata su bila zatvorena (zazidana) od strane muslimana u vrijeme osmanlijskog carstva isto zazidavanje je dakle predskazano. Na ta vrata ušao je Isus, Bog Izraelov, ali tada kao ponizni kralj Izraelov na magarcu. Prema proroštvu njega čekaju ta zatvorena, zazidana vrata te će ih on sam otvoriti u svom slavnom dolasku u Jeruzalem početkom Milenijuma.

Priča o tome kada i zašto su zazidana ta vrata i tko ih je pokušao razvaliti je velika priča na Božiju slavu i sramotu islama, ali neću sada ići u takvu opširnost. Ali evo ukratko; Kad su muslimani čuli kršćansko propovjedanje da će Krist doći u svoj Jeruzalem na istična vrata najprije su zazidali vrata da to spriječe. Onda su ispod vrata i groblje osnovali da spriječe4 Isusov dolazak tim putem jer su vjerovali da Isus kao Božji sluga i mudrac neće doći preko groblja u Jeruzalem jer groblje je nečisto i njime se ne hoda. Kad su zazidali vrata, poslije su doznali da se tek sa tim zazidavanjem ostvaruje proroštvo; da će biti zazidana i da ih niko neće otvoriti. Onda su htjeli otvoriti ili razvaliti ta vrata ali im to u nekoliko pokušaja nije uspjelo. I na dan kad su pripremili pravu tehniku i ljudstvo za razvaljivanje došla je britanska okupacija i upravljanje Jeruzalemom.

[Vrtlar888]

3.  Jehova prstom piše po zemlji – to je bio Isusov čin

           Mojsijev zakon pisan je prstom Božjim. Bog ima naviku pisati rukom u prahu zemljanom, pijesku ili kamenu. U Jeremiji  17:13, mesijanskom proročkom stihu, najavljen je taj Isusov prst;  „Jehova, nado Izraelova, svi koji te ostave postidjet će se. Koji odstupe od tebe, na  prahu zemljinom će biti zapisani, jer ostaviše Jehovu, izvor vode žive“.  Od tog Jehove Isusa odlaze farizeji koji su ga kušali sa preljubnicom. Isus kao Bog izrekao im je tada „novi“ zakon; „Tko od vas nema grijeha na sebi neka prvi baci kamen“ na preljubnicu (Ivan 8:7), a na  zemlji je napisao osudu ili sudbinu onih koji su otišli, koji su napustili njega kao  Gospoda Boga i izvora žive vode. Tako neoborivo tvrdi Jeremija. Ovdje imamo primjer kako je teško i opasno iskušavati Boga, pogotovo kad se pri tome ne priznaje svoja pogreška i zla namjera.

         Isus nije bezveze ili u dosadi šarao prstom po zemlji kako bi se to iz  čitanja evanđelja moglo pogrešno osjetiti, jer od proroka Jeremija imamo nagovještaj tog događaja. Jeremije je stoga  prorokovao o Gospodu Bogu Isusu i situaciji sa  preljubnicom i farizejima u Ivanovom evanđelju kada su isti idejno poraženi odstupili od Isusa Boga. Isus je mnogo toga činio i govorio  što ga identificira sa starozavjetnim Jehovom, Bogom Izraelovim. Isus upisuje u Knjigu života kao i u knjigu smrti stoji u Otkrivenju 3:5. Čini to jer je Bog, vlasnik i sudbinotvorac duša.

slijedi nastavak
    

[Vrtlar888]

4.   „U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše Bog“   Ivan 1:1

         Psalam 33:6 poručuje o stvaralačkoj aktivnosti Boga Jehove slijedećim riječima; „Riječju Gospodnjom nebesa su stvorena, sva vojska njihova dahom usta njegovih“.  Iz središnjeg duha Duha Svetog sve je isteklo. Ta stvaralačka riječ Božja zapovjedno  je glasila „Neka bude“. Iz Ivana 1:1  doznajemo da je Sin Božji ta Riječ. Isus predstavlja usta Božija jer je iz Isusa ili kroz Isusa sve stvoreno poteklo u prostor i vrijeme. U Ivanu 1:4 doznajemo da je u toj  Riječi život. Kroz Krista je svijet stvoren ali se Kristovim duhom taj svijet  i održava ili kako Pavao kaže u Kološanima 1:17 „Sve u njemu ima svoje postojanje“ ili „sve stoji u njemu“. Slično u Hebrejima 1:3 kaže da  Isus „sve nosi svojom moćnom riječju“. Bog održava sve stvoreno da se ne raspadne (Job 34:14). I u Hebrejima 2:10    govori se da Krist održava cjelokupno postojanje; „Onaj radi kojega i po kojemu sve postoji želio je mnoge sinove dovesti u slavu“ .
                       
        Kad sam na jednom internetskom  forumu raspravljao sa  sugovornikom koji mi reče da „Riječ“ također pripada Ocu jer je Otac kroz Isusova usta govorio svoju riječ na trenutak sam bio zatečen argumentom, ali sam  se potrudio da nađem stih koji kaže da je ta moćna „Riječ“ i Isusova. U Hebrejima 1:3 stoji da Isus „sve nosi svojom moćnom riječju“.  Jasno je; kroz Sina je svijet stvoren pa se kroz njega svijet i održava, nosi. To se potvrđuje i  u Kološanima  1:17 „Sve stoji u njemu“.

        I dok sam bio obuzet tim stihom u Ivana 1:1, zamjetim nešto što dosad nisam promišljao. Ako stih kaže „U početku bijaše Riječ“, to bi  bila idealna prilika da apostol Ivan za Isusa ukaže da nije Bog, odnosno da je stvorenje, pa bi stih mogao glasiti „U početku postade Riječ“.  Ali tako ne piše. Stih jednostavno sa „bijaše“ ukazuje da Krist nije stvorenje, jer po Isusovim riječima  prije postanka svijeta on već bijaše u Duhu Svetom, u Slavi, u Ocu i sa Ocem kroz  vječnost. Isus kao „početak Božijeg stvaranja“ tumači se ovako; sve što je stvoreno,stvoreno je „kroz Isusa“, kroz njega je isteklo u prostor i vrijeme, kako to potvrđuje stih 1:3  „i ništa što postade ne postade bez njega“ , pa je jasno da Sin ne ulazi u kategoriju stvorenog. Dakako da se može objasniti na koji je to način sve stvoreno kroz Krista, odnosno kako izgleda to stvaranje „kroz“. To je opširnija studija jedne moje druge knjige, a u slijedećem naslovnom tekstu malo ću se na to osvrnuti.
 

[Vrtlar888]

5.  Otac i Sin zajednički angažirani u stvaranju svijeta 
       
          Božja je poruka  u Pismu da je on stvarao svijet i da mu nitko u tome nije pomagao. Ako je Jehova Sina uključio u stvaranje svijeta tako što je „kroz njega sve stvorio“ onda je to bilo dopušteno pomaganje ili učestvovanje od strane „stvorenja“. Ali nije tako. 

           Već sam prethodno pisao; Otac i Sin dijele svojstvo JHVH jer su obojica suvlasnici Duha Svetog. Očevi duhovi Duha Svetog su tijelo Jehovino „od kojeg je sve“ krenulo  (1.Korinćanima 8:6)  a Sinov središnji duh Duha Svetog su usta Jehovina (Isusova) iz kojih je poteklo stvaranje kao što tvrdi psalam 33:6 „Jehovinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.“ Pavao ovim ukazom zapravo opisuje čin stvaranja u okviru događanja unutar Duha Svetoga gdje su periferni Očevi duhovi pokretačka snaga stvaranja, a Sinov središnji duh izlazno mjesto stvorenog svijeta u prostor i vrijeme ili „po kojemu je sve“  (također 8:6).  Psalamista jasno kaže da je svijet stvoren iz Duha Svetog, Božjih usta. Ta usta Božja su Sin  jer je kroz Sina sve stvoreno. Tako možemo reći najjasniju istinu: Duh Sveti je zajedničko „tijelo“ Oca i Sina.

             U Rimljanima 11:36 Pavao govori općenito o Bogu pa tu povezuje Očevu funkciju u stvaranju „od njega“ i Sinovu funkciju u stvaranju „po njemu“ ili „kroz njega“, pa tako piše;  „Jer je od njega i po njemu i u njemu sve.“ Fantastične preciznosti opisa stvaranja svijeta te i održavanja svijeta kroz zadnje riječi „u njemu je sve“. U Bogu je sve, ali i u Sinu. To sam  jasno iznio u prethodnom naslovnom tekstu. Da ne bude zabune – gore kod Pavla je opisano  da je svijet stvaran unutar zajedničkog Duha Svetog, Sinovog i Očevog. Sin je stoga majka svemu stvorenom jer je kroz njega sve stvoreno i poteklo u prostor i vrijeme.  A Bog je otac-majka Bog, jasno je. Ovo ovako slikovito i precizno nitko u svijetu današnje teologije nije zamijetio i iznio osim mene, pogotovo u svojoj opširnoj radnoj knjizi o Duhu Svetom. Hvale me usta moja ali to nije moj problem već onih koji žele da je njihovo razumijevanje o Bogu Ocu i Sinu, i o stvaranju svijeta dio „najjasnijeg“ crkvenog naukovanja. Ništa pametnijeg umovanja ne bi se moglo pojaviti na ovom svijetu.

[Vrtlar888]

6.  Jehova sudi svijetu zbog svog naroda – Sin sudi za svoje „malene“

          U vremenu kraja svijeta s istim razlogom na zemlju dolazi Bog JHVH kao i Sin. A samo jedan dolazi, onaj kome je dat sud. Tako JHVH kaže (Joel 4:22) da dolazi spasiti Izrael od onih koji su ga odlučili uništiti a Izrael se ne može više braniti: „Tada ću sve narode skupiti i svesti u dolinu Jošafat. Ondje ću se suditi s njima zbog Izraela, svojega naroda i vlasništva, jer su ga razasuli među neznabošce i razdijelili zemlju moju“.

           Sudi im zbog davne prošlosti, zlog odnosa prema Izraelu i zbog opkoljavanja i pokušaja uništenja u skorašnje tzv. harmagedonsko vrijeme.  Isus dolazi sa nebeskim anđelima da sudom razluči zle od pravednih (Matej 25:32), da sudi onima koji su se loše odnosili prema „njegovim malenima“ (25:40), zapravo malenom narodu Izraela (u odnosu na sile koje ga opkoljavaju i mrze), njegove „malene braće“ po tijelu jer se Isus kao Židov rodio, kojega nisu ugostili i sakrili od progonitelja, gladne i žedne nahranili, gole obukli ili utješili posjetom u tamnicama. Kroz dugu povijest svijeta Židovi su jedini narod koji je svijetom bio sveprisutan i sveproganjan.

           Na kraju krajeva Isus je rekao da je došao Izraelu i Židovima a ne cijelom svijetu. Tko onda drugi može biti  „njegovi maleni“ nego Židovi. Čak i svojim učenicima kaže da odlaze u svijet širiti evanđelje ali ne među pogane već  među plemena Izraelova. Gozba za stolom je Izraelova a poganima ostaje ono što  ispod stola  padne.

           Sve te nevolje Židova Isus nabraja i identificira se sa tim narodom kao Bog Izraelov pa kaže; "Što niste učinili jednomu od ovih najmanjih, to niste učinili ni meni“ (25:45). Isus ne kaže „Očevi maleni“ već govori o svojim malenima. Kao što Jehova doživljava svoj narod Izraela kao svog crvića malenog i kao ličinku, tako i Isus svoj narod Izraela navodi kao njegove „malene“. „Ne boj se, Jakove, crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja - riječ je Jehovina - Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj.“  (Izaija 41:14). Kada Isus ukazuje na sebe kao Sina Božjeg onda je Izrael njegov „maleni“, a kada na sebe ukazuje kao  na Sina Čovječjeg onda je Židov njegov „brat“.

[Vrtlar888]

7.  Jehova dolazi i sudi svijetu – Isus dolazi i sudi svijetu  
        
         Ovo bi bio nastavak prethodne teme o suđenju svijetu sa konkretnim ukazima da Bog Jehova silazi  na zemlju suditi svijetu, a taj sudac je Jehova Krist. Nema zamjene, jer Riječ jednostavno uči da je samo Bog sudac (Psalam 53:6). Otac jeste sud prepustio Sinu ali to je stvar unutarnje podjele posla po osnovi teritorijalne nadležnosti. Sin Božji kraljuje i sudi na Nebesima jer je grijeh i pobuna odatle došla, a njegova unutarnja emanacija ili Sin Čovječji sudi na zemlji jer na njoj i uspostavlja svoje kraljevstvo.To Božje kraljevstvo na zemlji isplanirano je „od postanka svijeta“ kaže Isus (Matej 25:34). Isus sudi svijetu po osnovi svog Bog svojstva jer samo Bog zna sve o onima kojima sudi. Samo je Bog svjedok naših djela. Bog „ispituje bubrege i srca“ a Otkrivenje  ukazuje da to čini i Sin. Zato jer je sveprožimajući Bog, jer se nalazi u svakom ljudskom „srcu“.

         Psalam 50 veličanstveno najavljuje dolazak Krista Jehove, Boga Izraelovog i suca. „Sa Siona predivnog Bog zablista“ (50:2). Sa Sionske gore, kroz „zlatna vrata“ dolazi najavljeni Krist, Mesija. I dolazi u svojoj slavi i sa anđelima svojim kao što je najavio, a Psalam 50:3 to potvrđuje; „Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silno bjesni oluja.“ Psalam 50:7 najavljuje to suđenje Božje (Kristovo) suđenje; "Slušaj, narode moj, ja ću govoriti, o Izraele, svjedočit ću protiv tebe: ja, Bog - Bog tvoj. “  Osim što sudi  Izraelu i svijetu, prethodni stih govori da je taj Bog ujedno i svjedok. Otkrivenje govori o Sinu kao „svjedoku vjernom“ (1:5,3:14). Isus je svjedok temeljem svog Bog statusa, jer je Bog zemlje i Izraela, jer prebiva u  svakom ljudskom bića od postanka zemlje do kraj svijeta.

         Isus navješćuje ono što i Jehova u gornjem psalamu: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca“ (Matej 25:31). Isus još navješćuje apostolima: „Kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ Matej 19:28.

           Isusa dopraćuju nebeski anđeli, a uz njih idu i 14400 „pobjednika“ ili ljudi sa zemlje koji su privremeno uzneseni na Nebo. Anđeli se vraćaju natrag jer pripadaju Nebu a oni koji su se rodili na zemlji dolaze na zemlju jer pripadaju zemlji. I Isus Nazarećanin ili „Sin Čovječji“ pripada zemlji ali u sebi nosi i svoju nebesku prikrivenu pojavnost. Ta prikrivena pojavnost preobraženički se pokazala Mojsiji i Iliji a tome su učenici svjedočili. On je odraz Boga Nebesa, Sina Božjeg, kao što je i sam Sin Božji odraz Boga Oca. Ovo smatram teže za razumjeti jer je isto za šire objašnjavanje i predmet je mog drugog teološkog rada, ali donekle se možete konzultirati sa Pavlovim riječima u Hebrejima 1:3 „On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“, kako god to razumjeli ali što ukazuje na razliku Sina i stvorenja naspram Oca.

          U Izaiji 45:23, sam Jehova kaže da se zakleo samim sobom da će mu se svako koljeno prignuti i svaki jezik zakleti. Pavao to preuzima i upućuje na Krista u Filipljanima   2:10-11.

           Prorok Joel nam govori da će Gospodin sjesti da sudi svim narodima (Joel 3:12) i Isus uči da je sav sud dan Njemu (Ivan 5:22) i On nam govori u Mateju 25:31-46 da je On Onaj koji će suditi narodima. Tko je Onaj koji će sjesti da sudi svim narodima? Tko je prepustio sud Sinu? Pa Sin Božji je prepustio sud Sinu čovječjem.  

[Vrtlar888]

8.  Samo je Bog veći od svog hrama – Isus je veći od hrama

          U učenju  židovske Tore hram u Jeruzalemu je mjesto gdje prebiva Bog u svojoj jačoj sili, svjetlosti, blagoslovu. Naravno da Bog u hramu prebiva na impersonalan način kao  Bog Duh Sveti jer Bog u svojim personalnim oblicima (Otac, Sin) prebiva na dvama nebeskim prijestoljima gdje ga anđeli gledaju „oči u oči“, no to ne mijenja suštinu. Tako su obje prostorije jeruzalemskog hrama sveto i presveto mjesto  („svetinja“ i „svetinja nad svetinjom“) te je u istima regulirano ponašanje kao na „svetome tlu“.

         Isus je također štitio svetost tog mjesta od trgovaca i mjenjača novca (Matej 21:12) te ih je potjerao podalje hrama, kojeg je nazvao „kućom Božjom“ i mjestom molitve. No Isus ipak kaže farizejima: „Veće od Hrama jest ovdje“ (Mt 12:6), misleći na sebe. Tu se je naime sporio sa Židovima oko svetkovanja subote jer su isti optužili Isusove učenike da su branjem i jedenjem žita  prekršili subotu. On im je ukazao na kralja Davida i svećenike koji su kršili subotu u hramu a da nisu imali krivnju. Osim što je kao Bog veći od samog hrama tako im je dao i izjavu da je „gospodar subote“. Subota je dio zakona a Isus kao Bog i zakonodavac 10 zapovjedi iznad je i samog zakona.

          Što Isus tom izjavom da je veći od hrama želi reći? Tko može biti veći od Božjeg hrama ako ne samo i jedino Bog a ne stvorenje? Stoga je Isus sebe ovdje uzdigao do Boga, jer je Bog i vlasnik hrama. Bog prebiva u hramu. Isus to potvrđuje u Mateju 23;21  kad kaže; „Tko se kune hramom, kune se njim i onim, koji stanuje u njemu.“  Hram bez Boga nije sveto mjesto. Bog ga posvećuje svojim prisustvom. Isus hram povezuje i sa svojim tijelom za kojeg je rekao da će a za tri dana sam ponovo izgraditi  (Ivan 2:19). Hram ima dvije unutarnje prostorije, prva se zove svetinja, te je Sinova, a druga se zove Svetinja nad svetinjom te je Očeva.

[Vrtlar888]

9.  Jehovina krvava odjeća u danu suda – Isusova krvava odjeća

          U Izaija 63:3 i dalje  Jehova  nas izvještava da izvršio spasenje Izraela u vremenu kraja svijeta zapravo, pa tako budući događaj predstavlja kao svoju izvršenu radnju koja se stoga mora dogodit;  “Sam sam gazio korito vina, i od naroda nije bilo čovjeka sa mnom. Također sam ih gazio u svom gnjevu i njihova je životna krv poškropljena po mojim haljinama, i zaprljao sam svu svoju odjeću. Jer dan osvete bio je u mom srcu i došla je moja godina otkupljenja.”

          Isti takav opis događaja imamo i u Otkrivenju. U 19:6-7  doznajemo da je Bog zakraljevao. On je kralj nad kraljevima, gospodar nad gospodarima (19:16).  Otkrivenje 17;14 to potvrđuje; „Oni će ratovati s Janjetom, i Janje će ih pobijediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Kralj nad kraljevima.“ Kome je dato kraljevstvo nad Izraelom kojeg je spasio? Isusu Nazarećaninu. Pa se u narednom stihu taj kralj hvali kao „jagnje“ čija svadba dođe. Zaručnica je Izrael, Jeruzalem koji će dati prve svece očišćene od grijeha.

          Kao i kod citiranog  Izaije i Otkrivenje 19:13,15 opisuje odjeću jahača na bijelom konju uprljana u krvlju neprijatelja. To je Krist koji dolazi sa „palicom gvozdenom“. Kao i kod Izaije tako i u 15. stihu spominje se gaženje „u kaci žestogog vina“ ili krvavi rat. Ti neprijatelji Izraela su Edomci (Izaija 63:1) i ostali narodi oko Izraela. Isus kao Sin Čovječji ih ubija i ima krvavu odjeću. 

[Vrtlar888]

10.   Izaija vidi Jehovu na prijestolju  a Ivan apostol kaže da je to Isus


         Ivan apostol opisuje nevjeru Židova u Isusa (Ivan 12:37-41) pa se u jednom stihu poziva na Izaijino proroštvo o istom događaju. Ključni stih kod Ivana je  12:41 u kojem stoji;  “Tako reče Izaija, kad je vidio slavu njegovu i govorio o njemu.“ Ivan dakle kaže da Izaija  u stihu (6:5)  govori zapravo o Isusu. Izaija je dakle vidio Jehovu na prijestolju, a taj Jehova je Krist. Izaija se nadalje čudi što je vidio Boga a ostao živ. Kojeg Boga je vidio? Boga Izraelovog, Sina Božijeg. Zašto je Izaija vidio Boga a ostao živ? Ovo objašnjavam u  naslovu ovog poglavlja..

         U Izaiji 40:3 glas viče: "Pripravite Jehovi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu.“  To je Bog Ivana Krstitelja koji  pripravlja put Isusu Bogu. Izaija u stihu 8:14 o Jehovi govori kao o kamenu spoticanja i zamki za Izrael…a taj kamen spoticanje je bio Isus kojeg i Petar (1. 2:6-7) tako definira.  Evo tog Izaijinog stiha; „On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalemcima.“  Pojam „kamen spoticanja“ ukazuje na jedan neposredni odnos sa Bogom kojeg su Židovi imali sa Isusom i posebno  u Jeruzalemu gdje je Isus doživio veliko poniženje kao i njegov brat i apostol Jakov  nazvan „pravednik“ temeljem kojih progona je  Jeruzalem i nastradao.

[Vrtlar888]

11. Jehova će baštiniti zemlju – Krist zakraljuje svojom baštinom

         U ovom poglavlju ključna riječ je „baština“ ili „nasljedstvo“. To je nešto što osoba trenutno ne posjeduje i ne uživa ali je u čvrstom obećanju da će u budućnosti posjedovati.

         Bog dakako posjeduje ovu planetu zemlju, ona je njegova. Na njoj djeluje Božji zakonom sjetve i žetve. Na taj impersonalni način Bog kraljuje zemljom i njenim narodima jer ništa ne može izbjeći kazni njegovog zakona „sjetve i žetve“. Satanino kraljevanje  zemljom je stoga prividno, uvjetna igra riječima. Kao što se čovjek milijarder na zemlji može osjećati moćno, ili kao što se trenutno prva politička faca  SAD-a i svijeta Donald Trump osjeća gospodarem svijeta i pokreće svoje ratove, tako se i Satana može osjećati moćna nad mnogim ljudima, ali to ne znači da je stvarni kralj svijeta.

        Ako je tako, onda je prividno problematična starozavjetna poruka da će Bog baštiniti zemlju, da je zemlja njegova baština ili ono što će dobiti u nasljedstvo, jer to bi značilo da zemlja trenutno nije njegova. Idemo vidjeti neke stihove. Psalamista poziva Boga (82:; „Ustani, Bože, sudi zemlji; jer su tvoji po nasljedstvu svi narodi.“ Kako je Bog naslijedio narode?  Također psalam 91:1  piše;  „Bože, pogani su došli u nasljedstvo tvoje, oskvrnuli su sveti hram tvoj, Jeruzalem su u ruševine pretvorili.“

          U postanku 15:3 Abram se žali Bogu da nije kao potomka dobio nasljednika ili baštinika: "Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj sluga rođen u mojoj kući biti baštinik moj. Ali gle, odmah riječ Gospodnja dođe mu ovako: "Neće taj biti baštinik tvoj, nego onaj koji će izaći od tebe, bit će baštinik tvoj."  Mojsije je ovako rekao Bogu (Pnz. 9,26,29) : „Gospodine moj, Jehova! Ne uništavaj naroda svoga, baštine svoje koju si izbavio u svojoj veličajnosti i svojom moćnom rukom izveo iz Egipta. Oni su ipak narod tvoj i baština tvoja“.  

          Iz gornjih citata jasno je da su Mojsije i psalamisti imali uvid u Božji plan da će Bog, konkretno Sin Božji  jednom preuzeti svoju baštinu i zakraljevati na zemlji. Jasno je da preuzimanje baštine znači  i neposredno sjedanje na prijestolje, službeni čin inauguracije.  I kad Ješua ili  Isus  inauguracijski zakraljuje na zemlji on tada postaje njen doslovni Bog i Otac.  To su informacije iz Izaije (24:23), pa Otkrivenje 11:17, 19:6, stihovi koji govore da će Bog zakraljevati na zemlji. Stih 20:4 iz Otkrivenja je jasan; Krist će zakraljevati, on je taj stvarni Bog kojeg je i Izaija (9:6) na taj način jasno nagovijestio. Svaka teološka kombinacija koja kaže da je Sin kao kralj samo predstavnik za Boga na zemlji i da je Bog kralj, a Krist nije Bog, ima svoj poraz na kraju Otkrivenja kada apostol poziva Sina sa riječima;  „Dođi Isuse“. Pošto je taj apostol vidio da dolazi „Bog i jaganjac“ njegovo sagledavanje Sina kao Boga kroz  poziv „dođi Isuse“ je očito više nego jasna. Inače bi tim „skraćenim“ pozivom jako uvrijedio Boga jer ga „nije“ prvog pozvao, zapravo „nije“ ga nikako pozvao već samo Isusa.  Spomenuo sam gore Isusovu očekujuću kraljevsku inauguraciju ili službeno obogovljenje („od Boga Bog“ kako su to znali reći rani teolozi). Do tada Isus, iako Bog, samo je dobrovoljno uniženi „Sin Čovječji“ čak i dok je „zdesna Bogu“, sebi kao „Sinu Božjem“ koji kraljuje na Nebesima. Do tada vrijede one Isusove riječi u Ivana 20:17 „Idem ka svome Bogu i vašem Bogu, svome Ocu i vašem Ocu“, koje treba razumjeti u kontekstu drugih poruka.  Kao i druga „problematična“ Isusova izjava u Ivan 14:6  "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“   Kojem to Ocu dolazimo ili odlazimo? Ne idemo na Nebesa jer naš Otac dolazi sa Nebesa i zakraljuje zemljom kaže Izaija u 9:6 navješćujući Sina kao Boga, Oca i kralja zemlje. Čak i one zemaljske duše koje će privremeno biti uzdignute na Nebo u Isusovoj intervenciji da izbjegnu velike nevolje, vratit će se na zemlju da kraljuju sa Isusom jer ga prate kud god on pođe (kaže Otkrivenje) jer Sin Čovječji dolazi na zemlju da njome vječno kraljuje. Ti koji su privremeno uzdignuti na Nebesa su ujedno i informirani svjedoci da su Sin Božji i Sin čovječji jedan Bog u dvije tjelesne pojavnosti.

[Vrtlar888]

12.  Novi  Jeruzalem,  prijestolje  Božje  i  Jaganjčevo

         Sin Božji kao Sin Čovječji ili Isus Nazarećanin dolazi kraljevati na zemlju. To je obećao apostolima. Prije samog kraljevanja dolazi spasiti Izrael od napadača na njega, suditi napadačima na Izrael i svim drugim stanovnicima cijele zemlje, te spasiti pravednike.  Prvi pravednici i sveci zemlje dolazit će iz Jeruzalema i biti učitelji i vladari svijeta.

          Isus doduše dolazi u stari Jeruzalem i na staru zemlju. Ali Jeruzalem u Izraelu bit će obnovljen jer starozavjetna proročanstva su nagovijestila njegovu obnovu u kojoj će čak učestvovati sinovi neprijatelja Izraelovih (muslimani i Arapi okolni) koji će dolaziti raditi i donositi darove u zlatu i drugim dragocjenostima. Prije svega dolaze da se poklone kralju zemlje Isusu Kristu, koji je „gvozdenom palicom“ uveo početni red na zemlji.

          Izaija 66:23 o tome piše: „Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim" - govori Jehova. Taj Jehova je Krist. A u stihu 11:10 Izaija piše o Mesiji: “Dogodit će se, u onaj dan, da korijen Jesejev  bit će uzdignut kao barjak narodima, narodi će ga tražiti, a slavno bit će njegovo boravište.“ Vidjeti o tome i Rim. 15:12. Lice Božije o kojem piše Izaija, i kojem će se klanjati svi u Jeruzalemu je zapravo lice Mesije.

         „Tada će grnuti k njemu svekoliki narodi. Mnogi će narodi ići tamo i govoriti - Dođite da idemo na goru Gospodnju, u kuću Boga Jakovljeva! Neka nas on uči svojim putovima! Mi hoćemo hoditi stazama njegovim, jer nauka izlazi sa Siona i riječ Gospodnja od Jeruzalema.“ (Izaija 2: 1-5)

          O hodočašću  naroda svijeta  u Izrael, Jeruzalem početkom milenijumskog kraljevstva piše i Zaharije: „Tada će svi, preostali od svih kolikih naroda neznabožačkih, koji su išli proti Jerusalemu, dolaziti od godine do godine da se poklone kralju, Gospodu nad vojskama, i da svetkuju blagdan sjenica“ (14:16).

         „Ovako veli Gospod nad vojskama: U one će dane deset ljudi od svih jezika neznabožačkih naroda uhvatiti jednoga Judejca za skut i reći - Hoćemo da idemo s vama; jer smo čuli, da je Bog s vama.“ (Zah. 8:23)

          Jeremija (3:17) također prorokuje o Jeruzalemu; „U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati prijestolje Gospodnje. Svi će se narodi neznabožački skupiti tamo, k imenu Gospodnjemu u Jerusalem, i ni jedan neće više ići za prkosom svojega opakog srca.“ Svijet današnjeg kršćanstva, a da se ne spominju i drugi narodi svijeta od strane proroka tretiraju se kao „neznabožački“ narodi u odnosu na prve svece Jeruzalema za koje prorok kaže „Svi će poznavati Boga i nitko nikoga neće učiti o Bogu.“

          Tada Isus nastupa kao „Savjetnik divni, Bog Silni, Otac vječni, princ mira kako je to nagovijestio Izaija u 9:6.  On će zakraljevati „na prijestolju Davidovom“ jer je Davidovog roda, i vječno će kraljevati. A to je Izaijino proroštvo povezano uz njegov stih u 7:14  „začet će djevica i roditi sina“. Ta tog Isusa koji je uskrsnuo i „uzašao na nebesa“ stoji da će tako i sići.

           I Jeremija  u stihu 23:5 navješćuje vladara Izraela i zemlje; "Evo dolaze dani - riječ je Jehovina - podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati - Jehova, Pravda naša.“ Taj izdanak pravedni je Isus. Ako je pravedan, dobar onda je i Bog, jer Isus je kao uniženi čovjek rekao da je samo Bog dobar ili pravedan. Dok je Isus na zemlji živio kao ponizni sluga a ne Bog kralj, nije dozvoljavao da ga se naziva „dobri“ ili  „pravedni“ te je prigovorio onom  čovjeku „samo je Bog dobar“. Nije dozvoljavao jer nije mogao osigurati dobro i pravednost narodima. Ali kao u gornjem stihu što je rečeno, kad bude demonstrirao svoje boštvo i kraljevanje gvozdenom palicom na zemlji nazivat će ga se „pravedni“.  Ali kad je sebe imenovao duhovnim pastirom crkve onda je rekao da je „dobri pastir“. U toj funkciji ne odbacuje pojam „dobri“.

          I u Miheju 5:1(2) imamo mesijanski proročki stih da će  kralj Izraela biti onaj što se je rodio u Betlehemu. Pošto kraljevanje podrazumijeva neposredno vladanje, jasno je da će Isus doslovno doći.  

         Nakon njih, okolnih naroda Izraela, u Jeruzalem dolaze i svi drugi preživjeli narodi svijeta jer je proročki nagovješteno obveza naroda na hodočašće u Jeruzalem.  U određenoj mjeri i cijeli svijet ulazi u obnovu, kako materijalnu tako i duhovnu.  

        Tek nakon tisućugodišnjeg Kristovog  kraljevanja i kratkog razvoja zla na zemlji, pobune zla i njenog uništenja zauvijek, dolazi do nastanka „novog Neba i nove zemlje“. Tako i na mjesto starog Jeruzalema dolazi sa Neba „novi Jeruzalem“ (Otkrivenje 21:2).

        Otkrivenje 21:3    nas izvještava;  „I začujem jak glas s prijestolja: "Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.“ Taj Bog na zemlji je Krist, Mesija. Sa „novom zemljom“ ni smrti više neće biti (21:4). Taj stvarni Bog dalje veličanstveno izgovara (21:6); "Svršeno je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Ja ću žednomu dati s izvora vode života zabadava“. Isus je na križu izgovorio jednu omegu „Svršeno je“, zna se za njega da je Bog ili „početak i svršetak“, „prvi i posljednji“, a „vodu života“ obećao je i Samarićanki na bunaru.

           U Otkrivenje, u nizu gornjih stihova (21:7) Bog (Krist) kaže još ovo; „To će biti baština pobjednikova. I ja ću njemu biti Bog, a on meni sin.“ Ovdje Krist razotkriva svoj bog status i svoje očinstvo nad nama jer je to kod Izaije (9:6) nagovijestio kao „Otac vječni, Bog silni“. Tu još kaže da će to naše ostvarenje sinovstva biti „baština pobjednikova“. To je Krist i u Otkrivenju 3:21 obećao; „Tko pobijedi, dat ću mu da sjedi s mnom na prijestolju mojemu.“ Obećao Bog, obećao Krist. Svojim prvim učenicima, dvanaestorici, obećao  je da će sa njim kraljevati na zemlji i  kao kraljevi suditi nad 12 plemena Izraelovim. Dakle, po povratku Isusa na zemlju, sa njim se vraćaju apostoli i oni koji su bili privremeno uzneseni na Nebo jer je rekao da ga njegovi najbliži, njih 144000 prati „kud god on pođe“. A Jehošua dolazi u Jeruzalem ili prijestolnicu svog kraljevanja na zemlji. Tad će se ostvariti starozavjetno Božije (Jehošuino) obećanje; „Ponovo ću tebe izabrati Jeruzaleme“ (Zaharije 1:17, 2:12)

            Iz gornjih stihova razotkrili smo kako se Bog Ivanovog Otkrivenja razjašnjava kao Isus, ali idemo to još dublje utvrditi kroz izraz u Otkrivenju „Bog i Jaganjac“ koji se u tom smislu može utvrditi kao jedna osoba a ne dvije. Za to će nam poslužiti i ovi stihovi Otkrivenja (22:3-4); „I prijestolje će Božje i Jagnjetovo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati, i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima“. Možemo primjetiti da imamo jedno prijestolje, zajedničko. Sluge njegove će se klanjati njemu ili „mu“ a ne njima. Gledat će lice „njegovo“ a ne lica njihova. Ime „njegovo“ će biti na njihovim čelima, a ne imena „njihova“. I apostol Pavao u  2.Timoteju 4:8 govori o Gospodinovom (Isusovom) dolasku kao sucu pravednom koristeći riječi „njegov dolazak“ u jednini.

          I na drugim mjestima u Otkrivenju gdje se spominje zajedno  „Bog i Jaganjac“ možemo utvrditi da se radi o jednoj osobi Isusu kao Bogu i Jaganjcu. Nemamo tu priče da na prijestolju sjedi Bog a pokraj njega  „zdesna“ Jaganjac ili da Jaganjac prebiva „u krilu Očevu“. To su termini za druga tematska teologiziranja vezana za Nebesa.  Čak štoviše, u Otkrivenju 7:17 piše da je Jaganjac „nasred prijestolja“.  
        

[Vrtlar888]

13.  „Bog i Jagnje“  jedna osoba

         Govoreći o Kristu kao Bogu Pavao (Titu 2:13) kaže; „Iščekujemo blaženu nadu i pojavu slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“  U 2. Solunjanima 1:12 također tako kaže   ; „Da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu - po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.“

        U 2. Petrovoj 1:1 apostol se obraća „onima koji su pravednošću našeg Boga i Spasitelja Isusa Krista stekli istu dragocjenu vjeru kao i mi“.

         Granville Sharpovo (engl. prosvjetitelj 17.st.)  gramatičko pravilo kaže da kada se dvije jedninske opće imenice koriste za opisivanje osobe, a te dvije imenice su spojene aditivnim veznikom, a određeni član prethodi prvoj imenici, ali ne i drugoj, tada se obje imenice odnose na istu osobu. Ovo načelo semantike vrijedi u svim jezicima.

          Kad Otkrivenje opisuje Boga na prijestolju i govori o njemu onda govori isključivo o Isusu i njegovom prijestolju jer on je taj koji dolazi na zemlju kraljevati. Kad se opisuje zaklano jagnje uz Boga na prijestolju onda je to jagnje samo slika jagnjeta ili simbol Isusuve žrtve. To jagnje ne govori jer je mrtvo, ali Bog na prijestolju govori, a taj govor je Kristov. I kad Otkrivenje piše da jagnje otvara pečat onda to čini Bog Isus na prijestolju.

        Otkrivenje 7:17 piše;  „Jagnje koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ Onaj koji je na sredini prijestolja taj je i Bog. Isus dolazi kao spasitelj i utješitelj, i on je taj Bog koji otire „svaku suzu sa očiju“.

         Otkrivenje 7:10, 14:4, 21:22 govore o „Bogu i Jaganjcu“ na prijestolju i tu se podrazumijeva jedna osoba. Da se je željelo informirati o dvije osobe onda bi se naznačilo uz Boga i njegov Sin, Jaganjac. Da su „Bog i Jaganjac“ jedna te ista osoba jasno je iz poziva na kraju Otkrivenja; „Dođi Isuse“. Da uz Isusa dolazi „i Bog“ onda bi se tako i naznačilo,  prvo Bog dakako pa onda i Isus uz njega, uz zamolbenu riječ množine „dođite“. 

[Vrtlar888]

14.  Ljubiti  Boga i ljubiti Isusa istom kvalitetom ljubavi   

        Isus je učio o velikoj snazi ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, pa i neprijateljima.Tako je izjavio (Matej 22:37) najveću i najvažniju zapovijed: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“.  Za ljubav prema stvorenjima, bližnjima iznio je drugu zapovijed: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Matej 19:19).

       Možemo primijetiti da ljubav prema bližnjemu nije „svim srcem“ kao prema Bogu. Neko će reći da ne mora pisati, da svako ljubi sebe najviše ili „svim srcem“. Može tako ljubiti ali to je greška jer Isus o tome zbori; „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni “( Ivan 12:25).

        Sad ću izložiti onaj presudni stih koji zapravo govori da Isusa trebamo ljubiti kao i Boga, svim srcem. Zašto? Zato jer je naš Bog. „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“ (Matej 10:37). Kad je ovdje Isus upotrijebio riječ „više“ onda je htio reći da pretežita sila ljubavi treba biti na njegovoj strani a ne na strani najbližih. Apostol Ivan u svojoj prvoj poslanici (5:1) razotkriva i potvrđuje tu posebnu misteriju jednake ljubavi prema Bogu Ocu i Isusu kazavši; „Svaki, koji vjeruje, da je Isus Krist, od Boga je rođen; i svaki, koji ljubi onoga, koji je rodio, ljubi i onoga, koji je rođen od njega“. Bog Otac je „rodio“ Sina božanskim rođenjem. Isto rođenje u svom radu definiram pojmom emanacija ili unutarnje rođenje, za razliku od stvorenja koja su ivična stvorenja. Jasno je da je Ivan razumio to Očevo „rađanje“ Sina na taj način pa je i izjednačio ljubav prema Sinu jednaku ljubavi prema Ocu. Vjerujem da je i  taj stih kod ranih kršćanskih teologa utjecao na poznatu teološku uzrečicu „Od Boga Bog“ pošto su Isusa smatrali Bogom. Bog može roditi samo Boga a ne niže stvorenje.

         O takvoj ljubavi Isus je i pitao Šimuna tri puta „Voliš li me?“. Šimun mu je treći put odgovorio nešto zanimljivo; „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Samo Bog kao sve-prožimajući ili sveprisutni Duh Sveti može biti poznavatelj i naših najsitnijih detalja „srca“, ili kako stari zavjet  (Jeremija 11:20) govori o Bogu kao istraživaču „bubrega i srca“, što se potvrđuje i za Isusa u Otkrivenju 2:23. Isus je znao i za iznenađujuće slabosti srca koje će se dogoditi Petru kad će ga tri puta zanijekati iako se Petar prethodno uzdizao pred njim;  „Dat ću svoj život za tebe“.

         Netko pun ponosa  mnogo ljubi svoje imanje, svoju šumu i livade, no Izaija (1:29)  kaže da će se takvi zbog te pretjerane ljubavi zastidjeti pred Bogom.

         Isus je jako cijenio da neko da svoj život za svog bližnjega (Ivan 15:13). Međutim to je ljudski nivo ljubavi prema stvorenjima kad čovjek spašava tuđi život u nesreći ili se zalaže za njegova prava naspram zlih vlasti. Međutim dati život za Isusa u religijskom smislu priznanja vjere u Isusa, uzdiže se iznad takvih, prethodno navedenih tendencija.